Aleksandar Makedonski (356 - 323 p.n.e.) je helenistički vladar. Postao je kralj Makedonije 336. g. p. n. e., nedugo nakon što je njegov otac Filip izvojevao pobjedu nad grčkim državama u bitci kod Heroneje 338. godine. Mladom princu je učitelj bio i filozof Aristotel, a medju njegovim školskim kolegama bio je i mladi makedonac po imenu Hefest, koji će postati njegov dugogodišnji prijatelj.
Sam Aleksandar je bio opsjednut ambicijom o pokretanju 'osvetničkog' rata protiv Perzije u kojem bi on predvodio Grke i Makedonce. Pohodom na Malu Aziju (današnja Turska), čije je osvajanje započeto 344. god p.n.e., u roku od deset učvrstio se kao kralj, po sili vojnih osvajanja, na prostoru od egejske obale do severozapadnih granica Indije. Godine 324. p.n.e. vratio se u perzijsku prijestolnicu, izmoren neprekidnom težnjom za slavom
(i ,mora se reci, alkoholom). Sljedećeg proljeća bio je slomljen groznicom i preminuo je 13. lipnja 323. godine p.n.e.
{adselite} Jedan pisac iz tog doba tvrdi da je Aleksandar ludo volio dječake, ali nama su poznata samo dva imena njegovih mogućih ljubavnika - Hefest i Bagoas. Hefest je ostao njegov odan prijatelj do svoje smrti (324. god. p.n.e.) i igrao je također važnu ulogu u javnom životu i vojsci, najpre kao komandant konjice a kasnije i kao 'hiliarh' - drugi na hijerarhijskoj ljestvici, odmah iza titule kralja. Nijedan suvremeni izvor ne iznosi nepobitno da su bili ljubavnici, iako veliki broj anegdota pokazuje da si bili ekstremno bliski. Tako je npr. pri poseti Troji, Aleksandar položio venac na Ahilejevu grobnicu, dok je Hefest odao istu počast na grobnici Patrokla. Kad je Hefest preminuo, Aleksandar je ispoljio tugu na neobičan način. Ležao je satima pored njega, naredio je javno žaljenje, pompozne pogrebne rituale i odao mu počast nalik kakvom polubožanstvu.
S obzirom na to da su bili isto godište, njih dvojica se nisu uklapali u uobičajen obrazac grčke homoseksualnosti. Međutim, može se pretpostaviti da su u mladosti imali ljubavnu vezu, a kasnije je fizička strast sazrijela u blisko prijateljstvo puno uzajamnog poštovanja i privrženosti - o čemu Aristotel u svom djelu "Etika" govori kao o čestoj pojavi.
Mnogo manje prominentan, ali za Aleksandra izuzetno bitan, bio je perzijski evnuh Bagoas, kojeg Plutarh opisuje kao kraljevog 'eromenos-a' (ljubavnika). U mladosti izuzetne ljepote, Bagoasa je Aleksandru poklonio jedan perzijski uglednik, koji je time želio da obezbjedi sebi naklonost. Bagoasov utjecaj na kralja mogao se utvrditi kao spletkaroški - kao u slučaju kada je kovao urotu protiv dvoranina koji ga je javno uvrijedio nazvavši ga kraljevom kurvom. Mase su, medjutim, uživale u ovom odnosu. Na velikom javnom natjecanju u plesu nagrada je (neočekivano) dodijeljena Bagoasu. Ali kada je zauzeo svoje mjesto do Alexandera, puk je zahtijevao da kralj poljubi svog miljenika, što je on i učinio, sa uživanjem.
Aleksandar se također ženio, barem tri puta, od toga dva puta iz političkih razloga. Njegov posljednji brak, sa Baktrijkom Roksandrom, izgleda da je bio sretan spoj. Sa njom je začeo sina koji se rodio nakon Aleksandrove smrti.
Činjenica da jedan apsolutistički vladar poput Aleksandra uživa u različitim seksualnim vezama nije ništa neobično,
ali njegova ljubav prema Hefestu je bila daleko od površnih odnosa i pružala mu je značajan oslonac u raznim frenetičnim poduhvatima. Što se tiče Bagoasa, ako odemo dalje od seksa i zluradih intriga,
ovdje se može možda uočiti jedna od mnogih indikacija Aleksandrove želje za nadilaženjem rasnih podjela u novonastalom carstvu.
Aleksandar nije jedini grčki general koji je imao homoseksualne odnose. Mnogi izvori to
potrvrdjuju: oni o ljubavnicima koji stoje rame uz rame u bitci, do onih izvora o komandantima koji dezertiraju
radi zagrljaja njihovih ljubavnika. Časna vojnička homoseksualnost je ohrabrivana zbog uvjerenja da će prisustvo ljubavnika inspirirati ljude na hrabrost i podsjetiti ih na sramotu kukavičluka.
Ovo je bio razlog za formiranje Svete tebanske čete, vojnog odreda sastavljenog isključivo od
homoseksualnih parova. Odred je utemeljn 378. god p.n.e i brojao je 300 pripadnika.
Borio se u mnogim bitkama, a kulminaciju je doživio u bitci kod Heroneje, kada su svi vojnici izginuli braneći savez grčkih država od Filipa Makedonskog, Aleksandrovog oca.
Clifford Hindley - prijevod Augie
