On je taj koji je sve zakuhao. Naoko običan, kovrčave kose i sivo-plavih očiju, ovaj zaljubljenik u operu i vino pretvorio je društvo svog vremena u vile, sirene, patuljke, prosjake, duhove, začarane kraljevne i kraljeviće, a bajka je postala književna opojna droga za bijeg od sumorne stvarnosti!

Prošlo je 200 godina otkako su u književnosti emocije počele pobjeđivati razum. Romantičari su rastopili srca krutih klasičara, pa kad su svi postali sentimentalni i obrisali suze, naišli su na svijet izvan stvarnosti. Prepustili su se nesputanoj moći mašte i čudnovatim korakom ušli u 19. stoljeće.

Jedan od čarobnjaka tog doba bio je i čuveni pisac bajki Hans Christian Andersen ili samo H.C. Andersen. Kako vam drago, Danci se sigurno neće naljutiti. Naime, dok ostatak Europe i svijeta piše puno ime, skandinavska tradicija je, kad se radi o kombinaciji dva imena, popustljivija pred inicijalima.

Čarobnim je štapićem Hans Christian Andersen isprepleo čudesno sa zbiljskim, prirodno s natprirodnim, stvarno s izmišljenim, izbrisao prave suprotnosti i ustaljene likove te ostavio klasičan polaritet dobra i zla. Nastalo je književno čudo koje su nazvali bajka.

{adselite} Rođen 2. travnja 1805. u Odenseu, jednom od najstarijih danskih gradića, H.C. Andersen je već odmalena živio u svom fantastičnom svijetu, pa su nerijetko ismijavali njegovu neobičnost. Izrađivao je odjeću drvenim lutkama koje je napravio za svoje malo kućno kazalište što je kasnije preuređeno u muzej, a bio je poznat i po recitiranju Shakespeareovih drama.
 
Smrt oca uvjetovala je njegovo brže sazrijevanje, pa je već sa 11 godina naučio kako sam zaraditi za život. Nakon krojačkog šegrtovanja i neugode koje je doživio radeći u tvornici cigareta gdje su ga kolege posramili skinuvši mu hlače pod sumnjom da je djevojčica, otputovao je u Kopenhagen bez ijednog novčića i poznanstva. Ubrzo se pridružio danskom Kraljevskom teatru kao sopranist, jer je navodno pjevao poput slavuja.

Do trenutka kad mu je puknuo glas nije bio ni svjestan da je na boljem glasu kao pjesnik, pa se ozbiljno posvetio pisanju. Prvu kraću poetsku priču fantastičnog sadržaja napisao je u dobi od 17 godina, a kao pokriće njegovom talentu ide u prilog i činjenica da se za njegovo školovanje pobrinuo ni više ni manje nego danski kralj Frederick VI.

Iako je ostavljao dojam bezvoljnog autista i problematičnog učenika, H.C. Andersen je bio bezazleno neobičan i zreo dječak kojem su postavili krivu dijagnozu. Bio je drugačiji od ostalih, pa šta! Čak je nosio i cipele broj 50. Ključ njegovog uspjeha leži upravo u patnji iz koje su i nastale njegove najveće priče. Freud nije bez razloga rekao da se prava umjetnost rađa u boli.
 
Ali najveća od svih njegovih boli bila je bezuspješna borba s vlastitom seksualnošću. Zbog ženske prirode zatvorene u tijelu dječaka, koji k tome razmišlja poput mudraca, bilo mu je zaista teško pronaći pravu ljubav. Odraz Andersenove homoseksualnosti i platonske ljubavi prema mladom Edwardu Collinu utjelovljena je u poznatoj priči 'Mala sirena' koja nakon nesretnih pokušaja da je princ zavoli tragično završava.

H. C. Andersen nije volio stereotipe, pa zato ni nije htio da ga se određuje isključivo kao pisca za djecu. Međutim, njegovi romani i dramski radovi nisu ostavili posebnog traga, pa će nam na svu sreću ostati najpoznatiji kao autor 'Djevojčice sa šibicama', 'Carevog novog ruha', 'Snježne kraljice', 'Princeze na zrnu graška' ili pak 'Ružnog pačeta'. Bez njih se više ne može, a neke su toliko univerzalne da su čak i malim Azijatima postale dio obavezne lektire.

Andersenove su bajke prevedene na četrdesetak različitih jezika, a s više od 150 priča postao je prepoznatljiva figura svjetske literature. Umro je 4. kolovoza 1875. u kući koja nosi ime Rolighed (u prijevodu: tišina), kao počasni profesor i počasni građanin Odensea.

Hans Christian Andersen ove je godine proslavio dvjestoti rođendan kada su se svi prisjetili produktivnog, maštovitog i nimalo djetinjastog djeteta koje se mukotrpno izborilo za književnu afirmaciju i, poput većine genijalaca, ostalo nesretno. Nije li paradoksalno da je njegov otac, siromašan i nemaštovit postolar, živio poput lika iz bajke. A znate li zašto? Jer je cijelog života vjerovao da je plemić. Baš bajkovito!