Bok!
Ja sam još jedan gay u obitelji. Izvana izgledam kao normalna osoba, dišem, jedem, pričam, slušam... Ali kad bi mnogi mogli pročitati na čelu da sam peder vjerojatno me ne bi gledali kao normalnoga. Zbog toga vjerujem da bi i moji roditelji tako mislili. Neki dan mi je majka upravo rekla kako me uopće ne poznaju zato jer ne pričam puno o sebi. Istina je da ne pričam puno o sebi, a sve kako bih izbjegao mogućnosti da otkriju da sam peder.
Krenimo ispočetka. Za početak oduvijek sam bio osoba koja se malo izolirala od društva, ali nikada nisam bio šutljiv. Oduvijek sam mislio da sam na neki način poseban, drugačiji, ali ne smatram da sam takav bio zbog svoje orijentacije, nego zbog načina razmišljanja i gledanja na svijet.
U meni se još kada sam bio vrlo mlad rodila ideja zašto ne bismo mogli svi biti onakvi kakvi želimo, ako nikome ne štetimo. I koliko god su meni lošeg napravili u mojem mladom životu ja sam se uvijek trudio pomoći ljudima i biti dobar. Došao je tako kod mene i pubertet, razdoblje o kojem nisam znao ništa posebno, osim da se razvijam i da ću promijeniti glas. Kao mlad sam znao osnovno o homoseksualnosti i to mi je tada bilo dovoljno jer sam uvidio da mnogi ne znaju uopće što je to pa nisam ni smatrao da mi je potrebno dodatno znanje.
Ono što sam naučio, naučio sam iz filmova jer sam dijete koje je odraslo uz TV. Kako je krenuo moj pubertet počele su razne, svima koji su to prošli poznate promjene. I dečki su u razred počeli donositi „seks novine“ kako smo ih tada zvali i listali pod odmorom, pod nastavom, kako se kome htjelo. Bilo je tu i masturbacija pod satom, doduše ja to nisam nikada učinio, ali sam primijetio da me to jako zanima i da način na koji me to zanima nije onaj uobičajeni na koji me do tada sve u životu zanimalo. Nije mi tada bilo jasno, ali ti dečki su me seksualno privlačili. Moje zanimanje za njih se i dalje nastavilo.
U petom razredu dobio sam pristup internetu, za tadašnje uvjete u Hrvatskoj to je bilo nešto „veliko“ i nisam ništa znao o tom internetu, niti šta je to. I tako sam jedan dan sjeo i utipkao www.sex.com. Otvorila mi se stranica sa nečim što mi nije bilo strano, ali konačno sam mogao detaljnije pogledati sve što me zanimalo, a da me pri tome ne ometaju moji vršnjaci u razredu. Shvatio sam da sam peder. Ja sam ono što nije normalno, pomislio sam. Ali nagon za slobodom mi je tiho šaptao da sam normalan i da imam pravo voljeti dečke, a ne cure. Prošlo je par tihih godina potpunog definiranja kao osobe i došlo je razdoblje u kojem sam se zaljubio u dečka s kojim sam sjedio u školskoj klupi. Ta ljubav me odjednom samo odalamila po glavi i ja sam bio dezorijentiran u prostoru i vremenu. Počele su loše ocjene, vidljiva depresivnost na meni i slično. Sve je to počelo zato jer nisam uopće znao što se sa mnom događa, opet.
Nitko me nije upoznao s pojmom ljubavi i kako se ponašati prema osobi koju voliš, ako ona ne osjeća isto. Bio sam tužan zato jer se nisam mogao pojadati niti prijateljima o svojoj ljubavi, a niti roditeljima, ponajmanje razrednici koja je usput bila i časna sestra. Sve sam držao u sebi, majka je vidjela da nešto nije u redu sa mnom, da se čudno ponašam i da polako „tonem“. Pitala me što je, ali ja se nisam usudio pričati što me muči jer bi me njezini mogući negativni osjećaji dotukli još više, bojao sam se da će se moje emotivno stanje još samo pogoršati. Da će me ispisati iz škole i da više nikada neću vidjeti njega. U to sam vrijeme počeo i još manje pričati o svojem životu svojim roditeljima, znali su sve manje o meni. Ja sam se udaljio od njih zato jer sam se bojao da me neće moći prihvatiti.
Uvijek su loše govorili o pederima, nikada otvoreno, ali svi loši ljudi su bili pederi. Moja ljubav prema njemu je prestala. Na internetu sam nabasao, opet, na gay.hr. To je stranica na kojoj je bilo mnogo ljudi poput mene pa sam se odlučio tamo registrirati kako bih upoznao nekoga. Pošto sam u to vrijeme bio već više manje iskusan s internetom znao sam kakve to nosi rizike kao i prednosti. Ali ipak sam se registrirao. Istovremeno sam počeo koristiti VIP chat&date uslugu i počeo se dopisivati s jednim dečkom godinu dana mlađim od sebe. I dopisivali smo se dosta dugo, mrvicu kraće od godinu dana. Tako smo odlučili i razmijeniti slike, no on nije imao pristup internetu pa smo se dogovorili da ćemo ih poslati poštom. Ja sam svoju poslao s određenim tekstom u kojem je bilo očito da sam peder. Nažalost pismo se vratilo i službeno objašnjenje HP-a je bilo da primatelj ne postoji.
Ispalo je da je dečko lagao o imenu zbog straha. No, to nije bio veliki problem kao što je bio veliki problem što su na pošti otvorili pismo, kako bi vidjeli od koga je pošto pošiljatelj nije bio napisan (bilo mi je to prvo pismo u životu), i pročitali ga te ga direktno uručili u ruke moje majke, a ne meni. Sve se to dogodilo dan ili dva prije našeg odlaska u šoping u Austriju. Tamo sam zagledao jedne divne bokse sa super uzorkom, tzv. tribalom što je tada postalo jako popularno. Htio sam ih kupiti, a majka mi je rekla: „To samo pederi nose!“. To me pogodilo, ali nisam shvatio na što je ciljala, danas mi je jasno da je provjeravala jesam li peder ili nisam. Dva dana poslije sam doručkovao sam i ona je odjednom zamolila brata da ode van jer mora popričati sa mnom, nije mi postalo jasno iste sekunde, ali čim sam vidio da u ruci drži pismo sve mi je bilo jasno k'o bijeli dan.
{adselite} U meni je počeo kolati toliki adrenalin da sam pomislio kako ću eksplodirati od tlaka. Počeo sam se tresti, mucati, nerazgovjetno govoriti. Nisam bio sposoban sročiti jednu dobru rečenicu. Oznojio sam se za čitavi jedan dan. Pitala me: „Šta je to?“, ja odgovorih da je to pismo. Stav koji je moja majka zauzela je bio čisto prijeteći i bio je čisto samo u njenom interesu, nije uopće bilo pitanja kako se ja osjećam, nego je otvoreno rekla da ja znam da ona mrzi pedere. Osjetio sam tu rečenicu na sebi bolnije nego kao da mi je netko zabio tisuću noževa u tijelo. Zvučalo je kao da je rekla da mrzi vlastito dijete. Osjećao sam se bespomoćno, nije bilo nikoga tko bi me branio, morao sam to učiniti sam, a nisam znao kako. Sve bi se to kosilo s mojim načelima, morao bih lagati, a poslije kako bih tu laž održao „živom“ morao bih i živjeti u skladu s njom. Odlučio sam igrati na kartu svoje ekscentričnosti i počeo sam prodavati priču kako se mi međusobno u društvu tako zezamo. Kako sam slao sliku zato jer se navodno jedna cura zanima za mene pa da vidi kako izgledam, a da je ovo sve što sam napisao bila zezancija. Iskreno, ne vjerujem da je popušila. Još je u par navrata pokušala doći do istine, ali ja se zbog svoje tvrdoglavosti nisam dao i držao sam se priče. Odustala je s vremenom i ja sam nastavio dalje, ali bio sam vidno potresen.
Na sreću, ljeto prije toga događaja sam se outao prijateljici i upoznao jednog divnog dečka i njima sam mogao ispričati i pojadati se o tim događajima. No, isti sam dan zaključio da moji roditelji možda nikada neće biti spremni prihvatiti moju seksualnost u potpunosti. S gore spomenutim dečkom sam završio u vezi, bila je to za mene emotivno vrlo važna veza i obilježila me na neki način, doživotno. Trajanje veze je ipak za mene bilo i teško, kako sam išao u drugi grad u školu, skoro me po cijeli tjedan nije bilo doma, pa smo se mogli viđati samo vikendima. Tu se također pojavljivala moja majka koja se uporno protivila o mojem, za većinu ljudi, druženju s njim. Stalno sam slušao priče koje nisu uopće govorile u prilog mojem, za većinu ljudi, prijateljstvu s njim nego samo protiv njega. To je bio jedan veliki faktor zbog kojega sam počeo i ja loše misliti o vezi, nisam nikada htio, ali nitko se nije sposoban u potpunosti oduprijeti nečijem nametanju mišljenja. Veza je pukla, ja sam završio opet depresivan. A kako moja majka nije znala da je naša veza prestala ona je i dalje nastavila kvocati me u mozak što je samo dodatno pogoršavalo moje stanje. Opet sam došao do zaključka da ne bi bila spremna u potpunosti prihvatiti moju seksualnosti i ponovo odlučio da joj neću reći da sam peder.
Moje ostale veze su se nastavile u mjestu mog školovanja tako da tu nije bilo problema oko toga kako je neki moj „prijatelj“ loš ovo, loš ono. Ali uvijek kada sam pričao s nekim prijateljem ili o nekom prijatelju postavljala je detaljna pitanja odakle je on, čime se bavi, kakav je, da li ima curu i slično. Čime se očito pokazivala njena želja da sazna da li još uvijek ulazim u veze s dečkima. Ja sam se u svakoj toj situaciji osjećao neugodno jer su takve situacije slične onima kad vas prisilno skidaju kako bi našli neki znak na vama koji bi ukazivao na to da ste vještica, a vi znate da niste. Zato sam i dalje odlučio ne pričati o sebi i svojim prijateljima te o velikom dijelu svojeg života.
Danas imam dvadeset godina i dobar sam student, u odnosu na mnogo kolega na fakultetu postižem dobre rezultate i trudim se. Izlazim s prijateljima, družim se, pričam, jedem, dišem, slušam. I još uvijek se bojim reakcije svojih roditelja kad bi saznali da sam peder. Hoće li me odbaciti ili podržati?
napisao korisnik Divni
blog: 2bgay.bloger.hr
