Šok koji smo doživjeli čuvši da naš sin govori da je gay je nešto s čim ćemo morati uvijek živjeti. Iako sam sumnjala, dok on to nije rekao, nadala sam se da nije istina. Moj suprug nije imao pojma i bio je potpuno uništen, kao i ja. Moj sin je želio zadržati ovu tajnu tako da nije postojao nitko s kim bismo mogli pričati, i osjećali smo da nema nikakvog načina da podijelimo svoju tugu i nesreću, a pripadnost židovskoj religiji to nikako nije olakšavala. Obožavali smo sina, i idalje ga obožavamo, ali nismo znali kome se obratiti za pomoć.
Prošli smo kroz sva moguća emotivna stanja, čak sam ja posjetila psihijatra, da vidim hoće li me to izvući iz depresije. U novinama sam pročitala reklamu za grupu za pomoć FFLAG(Families and Friends of Lesbians and Gays). U očaju sam pozvala broj i bez davanja imena opisala čovjeku našu situaciju. Kada sam pomenula da sam Židovka, dao mi je broj Grupe za podršku roditeljima gay djece židova. Na kraju sam skupila hrabrosti da pozovem, svo vrijeme se pitajući što ako znam osobu s druge strane žice? Što ako ta osoba zna mog sina i kaže nekomu?
Nisam se trebala brinuti jer sve što sam rekla gospođi koja je razgovarala sa mnom bilo je strogo poverljivo. U to vrijeme, nisam davala svoje prezime, niti sinovo ime, ali to nije bio problem zato što mi je dopustila da joj kažem što sam željela, a kaka sam se ja osjećala spremnom da otkrijem više, ona je bila tu da me sasluša. Pitala me želim li doći na susret koji se svakih dva mjeseca organizirao u domovima različitih ljudi, ali ja nisam bila za, a ni moj suprug nije želio ići.Trebalo nam je 18 mjeseci da budemo spremni ići na susret, i do tada moj sin je rekao većini svojih najbližih prijatelja, doduše, još ne kolegama na poslu, a mi smo rekli nekim članovima naše obitelji. Bili su puni podrške, ali nisu mogli razumjeti jer nisu bili u istoj situaciji.
{adselite} Dva tjedna kasnije otišli smo na prvi susret; naravno, bili smo potpuno uplašeni-nismo znali kakvi će ljudi biti tamo, ili opet, ako budemo poznavali nekoga. Stigli smo i deset minuta sjedili ispred i skupljali hrabrost da uđemo. Na kraju smo ušli i dobili toplu dobrodošlicu, što nas je navelo da shvatimo da nismo jedina obitelj na svijetu koja prolazi kroz ovo, također, ne bi bilo važno da smo poznavali nekoga (što nismo) jer su svi bili u istom brodu a imali ista iskustva do nižih ili viših stupnjeva.
Prošli smo kroz prostoriju i svi su ispričali svoju priču. Mislili smo da mi nećemo reći ništa, što bi također bilo u redu, ali našli smo se u pola rečenice kako govorimo o našem iskustvu i bilo nam je lakše nakon otkrića da možemo razgovarati s ljudima, bez da smo osuđivani, i koji točno znaju o čemu govorimo. Bilo je veliko olakšanje biti iskren sa svim ljudima u prostoriji, prvi put, nakon dugo vremena, bez da izmišljamo isprike zasšto naš sin ne izlazi s nekom djevojkom.
Ići ćemo ponovno na susrete da se ponovno družimo s ljudima poput nas, običnim ljudima kojima se jednostavno desilo da imaju gay dijete. Nadam se da mi također možemo pomoći drugima da vide da je pomoć tu, ako ju želite. Ništa ne može oduzeti tugu što nećemo imati unuke, niti ćemo vidjeti vjenčanje našeg djeteta, ali polako učimo da postoje u životu gore stvari koje nam se mogu desiti, a mi i dalje imamo sina kojeg volimo i poštujemo, i uvijek ćemo.
Lesley
