(D. – gej, 24. godina, menađer)

Najsigurnije sam osjetio da me privlače muškarci negdje u petom razredu osnovne škole. Tada sam imao svoju prvu pravu veliku simpatiju. Potpuno sam bio siguran kada mi je bilo 13 godina i kada sam se zaljubio u prijatelja iz razreda. Nikada nisam doživljavao da sam po tim svojim simpatijama po nečemu različit. OK, sviđa mi se Stjepan a ne Ana, ali nikad nisam u biti shvaćao što to znači biti različit i po čemu bi me moja zaljubljenost u osobu istog spola trebala razlikovati od drugih, ili po čemu bi moja ljubav bila različita od drugih. Ja sam bio zaljubljen i tada mi je to bilo važno! Tek kasnije u srednjoj školi, kada je okolina počela shvaćati da sam gej, shvatio sam po čemu sam to „različit“ i da nije dobro biti „različit“ od drugih.

No, imao sam podršku od svojih prijateljica i jednog bliskog prijatelja, tako da mislim da mi toliko teko nisu padali komentari „Joj, sviđa ti se dečko?! Sviđa ti se dečko?!“ uz upiranja u mene. Tada s mamom nisam mnogo razgovarao o seksualnosti, nije me provjeravala kao tinejđera, a mislim da bi me pozvala na razgovor da je nešto sumnjala ili da je otkrila svojim roditeljskim okom. Vjerujem da svaki roditelj to osjeti jer seksualnost je veliki dio svake osobe i teško da može ostati nezapažena i potisnuta. Ne može se sekasualnost tek tako sakriti i ako se ne govori o tome, to isto može biti indikativno i preko toga, netko tko vam je blizak kao što su moji roditelji i prijatelji može zaključiti da se „nešto događa“. Onima manje bliskima iz okoline znao bih komentirati da imam neku simpatiju, nekoga tko mi se sviđa. Odgovarao bih im vrlo neodređeno, skrivao se iza neodređenih riječi tipa „imam nekoga“ koje su davale odgovor, ali nikada nisu ništa konkretizirale.

Outao sam se majci na prvoj godini fakulteta kada mi je bilo 18 godina. Svi se pitaju zašto se outati roditeljima dok ti ne saznaju? Živim samo s majkom i s njom imam dobar i iskren odnos pun povjerenja i bilo mi je nekako logično da joj kažem da sam gej, da između nas ne bude nekih tajni i tajenja. Naime, nisam to smatrao nekim velikim korakom, iskorakom, priznavanje moje seksualne orijentacije majci bio mi je logičan slijed našeg odnosa. To što sam gej je dio mene i zato sam mislio da ona treba znati.

Smatram svoju seksualnost bitnom, tako da sam joj navijestio da želim s njom razgovarati o nečem bitnom. Imao sam dojam da sam je svojim riječima i insistiranjem na razgovor malo uplašio te je razgovor u nekoliko navrata odgađala po principu „sutra ćemo“. No, nisam odustajao i tražio sam je da nađe vremena za razgovor. Jedne večeri smo napokon sjeli i dugo razgovarali, nekoliko sati. Rekao sam joj, pogleda skrivenog u pod, da mi se sviđaju dečki. Majka je u razgovoru pvu moju „tajnu“ prihvatila sasvim dobro. Nikada se nisam bojao da me neće prihvatiti, da ću zbog toga što sam gej biti izbačen iz kuće, da će me se majka odreći ili da ću zbog outanja mami imati bilo kakvih negativnih posljedica.

Kada sam pokrenuo razgovor na temu svoje seksualnosti, nisam ni slutio sa ćemo toliko dugo o tome razgovarati. Uglavnom, držao sam monolog jer je istina izletjela iz mene. Majka je, eventualno, tu i tamo nešto priupitala. Htjela je znati je li to samo neka faza kroz koju prolazim, jesam li imao iskustva s curama i s dečkima... Zanimalo ju se što me to privlači na dečkima. Njezina se  prva izjava odnosila na to da svaka majka osjeća svoje dijete te da je tako i ona osjetila da njezin sin prolazi kroz „neki svoj period“. Imao sam dojam da njezin interes za mene i priča o mojoj seksualnosti nije bio toliko interes, koliko pokušaj da mi kroz razgovor da neku drugu alternativu.

Druga stvar koju je rekla i zbog koje mi je bilo teško bila je ta da moju seksualnu orijentaciju može prihvatiti, no da joj nikada neće biti zbog toga drago i to iz razloga što ima svoje vizije kako bi trebala izgledati obitelj njezinog sina (brak, unuci) te da joj spoznaja da joj je sin gej teško pada. Kao razlog zbog kojeg joj nije drago što sam gej je i taj što ne želi da mi bude teško u životu. Po njezinom mišljenju biti homoseksualan je otežavajuća okolnost u ionako kompliciranom i zamršenom životu. Rekla mi je kako joj je žao što ću se morati suočavati s neodobravanjima, vrijeđanjima, provokacijama i drugim nedaćama u našem netolerantnom društvu. Sada kada razmislim, prošlo je ipak mnogo godina od mog coming outa mami, sada se o tome ne priča, znamo na čemu smo, a moja se seksualna orijentacija nikada ne spominje. Nekako je to na kraju ipak ostala moja stvar. Uostalom, nikada nismo imali formalne razgovore tipa „Dođi sine, sada ćemo pričati o seksu i sad će ti mama reći kako to rade pčelice.“

{adselite} Razgovor o seksualnosti bio je prilično otvoren. Kad sam imao kakvo pitanje ili kad bismo, na primjer, nešto učili u školi iz biologije, a mene bi zanimalo nešto više ili mi nešto ne bi bilo jasno, uvijek sam je o tome mogao pitati. Odgovarala je vrlo otvoreno, bez distance i zavlačenja, kako to mnogi roditelji čine kada pričaju svojoj djeci o seksualnosti, kao da je to sad ne znam kakav životni misterij. U nižim razredima osnovne škole pričao sam joj o svojim simpatijama, bile su to tada cure koje su mi se sviđale. Zatim sam shvatio da mi se sviđaju dečki i nekako su tu prestali naši razgovori o seksualnosti. Šutnja i separacija su mi donekle i idgovarale, mislim, uostalom, kao i svakom adolescentu u periodu kada se formira kao ličnost i želi biti svoj i odrastao. Ali, kako je vrijeme odmicalo, počinjao sam biti nezadovoljan distancom te sam joj se zato outao kako bismo mogli nastaviti otvoreno razgovarati.

To što sada ne razgovaram s majkom o svojoj seksualnosti ne pada mi teško jer znam da joj baš i nije drago slušati da sam gej pa ne insistiram na tome. Znala je za moju proteklu vezu. Nikada nisam insistirao razgovarati o tome niti sam pokrenuo razgovor na temu svoje veze. Saznala bi indirektno tako što bi osjetila da sam sretan ili tužan zbog prekida – tada bi me pitala kako sam i što mi se događa u životu. Bilo je par situacija kada bi došla doma s puta (mnogo putuje zbog posla) pa bi „primijetila“ da je doma netko bio, našla bi neke tragove. Tada bih joj odgovorio da je dečko prespavao kod mene. Razgovor je uvijek ostajao na tome i nikada se nije dogodilo da dalje propitkuje i ulazi u raspravu.

Zapravo, mislim da i ona pokazuje  većinu „simptoma“ kao roditelji ostale djece koja su gej, a to je da ako ne mora slušati, gledati da joj je dijete gej, da tada misli da niti nije. Jednostavno, ako ne čuje da joj je sin gej, tada to niti ne postoji. Nemam joj potrebu nametati ovaj svoj dio sekualnosti sve dok ne nađem nekoga s kim namjeravam provesti život i za koga budem smatrao da bi trebalo da ga upozna, onda ću učiniti i taj korak. Iza svog izbora i svoje veze stojim i kad osjetim da je to ono pravo, sigurno ću joj izraziti želju da upozna mog dragog. Naravno, učinit ću to kada se moj dečko osjeti spremnim upoznati moju majku. Ne očekujem sada odmah dobiti  potpuni „blagoslov“ i da joj se odmah potpuno svidi, ali bi mi mnogo značilo da upozna osobu do koje mi je stao. Svi volimo, svi želimo biti voljeni, veze su sastavni dio života i zato bih htio s njom podijeliti ovaj dio sebe. Ako može upoznati curu, ne vidim razlog zbog kojeg ne bi mogla upoznati dečka. Da sada nikada nije sama izrazila želju upoznati nekog mog dečka.

Od mame je krenulo moje outanje. Zatim je sanala moja najbolja prijateljica. Outanje njoj prošlo je isto bez većih problema, sjeli smo na kavu i razgovarali. Naravno, i njoj sam značajno napomenuo kad smo se dogovarali za kavu da joj „moram nešto važno reči“. Zapravo, razgovor je bio vrlo zabavan i komičan. Ona je bila ta koja je imala veću tremu od mene jer se pobojala da joj ne kažem da sam zaljubljen u nju, što bi vjerojatno narušilo naše priajteljstvo. Kada je čuja da sam gej, odahnula je i nastavili smo pričati.

Moj cilj i neka filozofija po kojoj se ravnam jest želja da svi moji bližnji prijatelji znaju da sam gej, jer to je dio mene za koji mislim da trebaju znati. Naravno, ne želim pretjerivati u tome i nabijati im na nos to da sam gej! Dakle, ne želim da to bude dominantna tema razgovora nego da mogu otvoreno popričati i reći im kad sam zaljubljen, a kad mi treba podrška jer mi je veza u krizi.

Sjećam se kada sam prekinuo svoju pravu vezu koja je trajala nekoliko godina, bio sam sâm doma, vani je bilo očajno vrijeme, a sâm sam se osjećao još očajnije i depresivnije. Prva osoba koju sam poželio nazvati i popričati bila je upravo moja majka koja je tada bila na službenom putu. Mnogo mi je značilo što joj mogu reći da se osjećam užasno zbog prekida i što me saslušala i utješila. Bila je uz mene bez ikakve osude. Od nje stvarno imam podršku za sve što mi se događa u životu. Malo me smeta što ipak imam osjećaj da moja seksualnost i moja veza s dečkom neće prerasti rezervirano mjesto i vrijeme kada se o tome priča, što je konkretno u mom slučaju uvijek neka veća kriza i što s majkom neću moći spontano razgovarati o svom partneru kao što ona razgovara sa mnom o svome.

Sasvim sam siguran da bi naš odnos bio mnogo drugačiji da imam djevojku – mogla bi dolaziti k meni doma kad god poželim, mogao bih reći da se idem naći s npr. Anom (i sad zna kamo idem, kad idem s kim idem, samo ne izgovaram partnerovo ime). Imali bismo otvoreniju i potpuniju komunikaciju da je slučaj taj da volim djevojke. Mogao bih i komentirati svaki put nakon dejta da mi je baš bilo lijepo s Anom, a ovako to nije slučaj.

Kad malo bolje razmislim, imam zadršku prema majci i ne dijelim sva emocionalna stanja s njom – što je u neku ruku dobro, ali mi često puta nedostaje. Ako sam mogu riješiti neki problem, mala je vjeroajtnost da ću se obratiti majci za pomoć. Zatim, tu su moji prijatelji koji su mi bili stvarno izvanredna podrška kada sam bio u krizi, kao i sve naše zajedničke terapije uz kavu. S prijateljima imam pozitivna iskustva što se tiče coming outa. Čak sam rekao i jednom prijatelju koji je bio izrazito homofoban. Na kraju krajeva, ako se dobro slažemo po interesima i kao prijatelji, moja seksualnost neće ništa promijeniti – i ova se moja pretpostavka pokazala točnom. Uzeo si je doduše nekoliko dana za razmišljanje i polako mu je naš razgovor „sjeo“. Ubrzo mi je čak zahvalio na coming outu jer sam u njegovu životu napravio „malu revoluciju“ te je postao otvoreniji. Proznao je da je njegov najveći strah bio da se neki njegov prijatelj ne zaljubi u njega, što se u našem slučaju nije pokazalo točnim i shvatio je da je to samo bila njegova neutemeljena fantazija.

S ocem nisam posebno prisan te mu se nisam outao, ne dijelimo ostale bitne stvari pa zato pred njim ne želim otkrivati svoju seksualnost. Ostatak rodbine isto ne zna da sam gej jer također nemamo neke bliskosti te se rijetko viđamo. Iznimka su djed i baka koje zapravo „štedim“ jer znam da bi to za njih bio prevelik šok budući da su iz vrlo male sredine te su vrlo tredicionalnih i konzervativnih svjetonazora. Ne vidim ni svrhu da im obznanim svoju selsualnost.

Neka veća negativna iskustva nisam imao. Doživio sam „sitne“ oblike diskriminacije poput nekih komentara, nikada ih nisam doživljavao kao poseban atak na svoju seksualnost jer znam što jesam i znam „zauzeti stav“. Nikada nisam doživio teže vrijeđanje, nikada nisam bio pretučen. Ipak, jedno negativno iskustvo mi se usjeklo u pamćenje. Na fakultetu je netko uz marginu pored mojeg imena napisao „gay je O.K.“. Ovo sam isto pripisao nekoj ljubomori od strane kolega u poslovnom smislu jer sam uspješan u onome što radim, a nisam to doživio osobno. Naravno, moguće je da se ovime samo branim. U poslovnom krugu nitko ne zna za mene. Doduše, rekao sam svojoj šefici i to tek nakon što sam prešao u drugu firmu. Ostali smo u dobrim odnosima i danas surađujemo.  Ne namjeravam, naravno, skriti svoju seksualnost i ako ikada iskrsne činjenica da sam gej, neću je skrivati. Ali, ne namjeravam samoinicijativno kolegama na poslu govoriti da sam homoseksualac. Ne vidim od kakvog bi presudnog značaja ta činjenica bila za posao.


izvor: Iva Zegura, Coming out Razumjeti vs./feat. Prihvatiti