Ima li potrebe za seksualnom edukacijom (SE) u hrvatskim školama?
Odgovor na to pitanje zapravo je odgovor na sljedeća dva pitanja: (a) postoji li objektivna potreba za SE? i (b) postoji li subjektivna potreba za SE u Hrvatskoj?
Kada je riječ o objektivnoj potrebi, odgovor je pozitivan. Ne samo zbog uočenih negativnih epidemioloških trendova, vezanih uz širenje tzv. "novih seksualnih infekcija" (chlamidia, HPV itd.), već i zbog prilično zapostavljenog problema seksualnog nasilja i zlostavljanja - kako unutar tako i izvan obitelji.
Naposlijetku, ne treba zaboraviti niti potrebu educiranja o toleranciji različitosti i pravima seksualnih manjina, odnosno homoseksualnih, biseksualnih i transseksualnih osoba. Prema prikupljenim podacima, otprilike polovina hrvatskih građana iskazuje izrazitu netrpeljivost prema onima čiji se seksualni izbor razlikuje od većinskog.
Kada je riječ o subjektivnoj potrebi, to jest o onome što potencijalni korisnici misle o SE, odgovor je također pozitivan. Sva istraživanja vezana uz spolnost mladih, koja su u posljednjih četvrt stoljeća provedena u nas, potvrđuju da oko devedeset posto učenika i studenata, te više od sedamdeset posto njihovih roditelja, podržava ideju uvođenja SE u škole.
Čemu služi SE?
Premda SE nije čarobno rješenje za sve seksualne probleme mladeži - ne treba, naime, zaboraviti kako škola nije jedino mjesto seksualne socijalizacije! - činjenica je da dobro strukturirani programi seksualne edukacije smanjuju rizike seksualnih aktivnosti adolescenata. Ukratko, prema dosadašnjim iskustvima iz američkih i zapadnoeuropskih evaluacijskih studija, neki programi:
-povećavaju znanje adolescenata o spolnosti;
-potiču korištenje zaštitnih sredstava;
-u nekim slučajevima odgađaju seksualnu inicijaciju;
-rezultiraju pozitivnijim stavovima prema spolnoj jednakosti;
-imaju za posljedicu porast samopouzdanja, kako s obzirom na vlastitu seksualnost tako i glede sposobnosti donošenja odluka.
Ovdje je važno istaknuti da sve dosadašnje studije upozoravaju na nedjelotvornost programa koji se isključivo temelje na ideji apstinencije, to jest odgađanju seksualnih kontakata do braka.
Jednoglasan je zaključak provedenih istraživanja, uključujući i ono koju je naručila Svjetska zdravstvena organizacija, da SE:
-Ne potiče seksualnu aktivnost i
-Ne rezultira ranijim stupanjem u seksualne odnose, češćim snošajem, niti povećanim brojem partnera.
Kakvu SE trebamo?
Imajući na umu ocrtane elemente - objektivnu i subjektivnu potrebu, kao i nedjelotvornost mnogih programa - postaje jasno da puka podrška SE ne znači mnogo. Važno je, naime, kakvu SE zastupamo. Prema dosadašnjim iskustvima, preduvjeti su djelotvornosti sljedeća temeljna načela:
SE se mora temeljiti na znanstveno provjerenim informacijama i ispitanim modelima intervencije;
SE ne smije biti negativna u pristupu. Seksualne rizike (infekcije, viktimizaciju i neželjenu trudnoću) valja prikazivati i raspravljati u kontekstu promicanja spolnosti kao normalnog, zdravog, pozitivnog i razvojno važnog dijela adolescencije. Primarni je zadatak SE, dakle, maksimiziranje seksualnog zdravlja i minimiziranje rizika;
SE treba poticati pozitivne, spolno egalitarne i tolerantne vrijednosti i stavove o vlastitoj i tuđoj spolnosti, te omogućuje bolje razumijevanje različitih moralnih koncepcija i seksualnih izbora;
SE treba osigurati prostor za otvorenu raspravu mladih o spolnosti, potičući na taj način ovladavanje interpersonalnim vještinama, kao što su: komunikacija o intimi, autonomno donošenje odluka (vršnjačkim pritiscima usprkos) i sposobnost ostvarivanja uspješnih veza;
SE treba promicati autonomiju individualnog izbora, ali i preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke;
{adselite} Naposlijetku, SE mora djelovati preventivno na sve seksualne rizike, to jest imati za posljedicu konkretno mjerljivu promjenu ponašanja.
Temeljna je poruka analiza dosadašnjih programa školske SE kako nije svejedno kakav će program SE biti usvojen. Budući da svaki program košta, a samo neki od njih imaju učinka, valja ili izabrati djelotvoran program ili zaboraviti na cijelu stvar! Postojeće analize sugeriraju četiri temeljne dimenzije koje SE čine djelotvornom:
Program SE mora biti sustavan, što znači da treba obuhvatiti populaciju učenika između 12 i 18 godina (od 4. razreda osnovne do kraja srednje škole), pri čemu su teme, njihov opseg i način prezentacije, prilagođene uzrastu;
Program mora uključivati različita nastavna sredstva i metode, od klasičnog predavanja do radionica i okruglih stolova, te različite edukatore: nastavnike, vršnjake i gostujuće eksperte;
Program mora uključivati informiranje o spolnosti, stjecanje komunikacijskih vještina (primjerice, za dogovor o uporabi kontracepcije), učenje pravilne uporabe zaštitnih sredstava, te promjenu stavova. Ovo posljednje tiče se mitova o seksualnosti, stereotipnih shvaćanja spolnih uloga i predrasuda prema seksualnim manjinama.
Imajući na umu da se djelotvornost SE bitno povećava dostupnošću zaštitnih, bilo da je riječ o olakšanom pristupu centrima za planiranje obitelji ili kondomatima u školi, uvođenje bi programa trebale popratiti i odgovarajuće intervencije u zdravstvenom sustavu.
Zašto apstinencija nije dobra edukativna strategija?
Odgovor je kratak i jednoznačan. Zato jer to nije realistična, odnosno provediva, strategija. Apstinencijski se programi, koji se poglavito susreću u SAD, temelje na religijskom moralu kojeg se, kao što je poznato, u potpunosti ne pridržava niti velik broj odraslih vjernika. Njihov je naglasak na zabranama i negativnim aspektima ljudske spolnosti, što ima barem dvije problematične posljedica. Prva je da hrane buntovničke reakcije, kojima su mladi, kao što je poznato, skloni, i pojačani interes za "zabranjenim voćem". Drugi je problem s apstinencijskim programima u tome što uskraćuju važne informacije ("nije još vrijeme za to") ili ih iskrivljavaju ("kondomi ne štite od HIV(AIDS-a"), izlažući tako seksualno aktivne adolescente povećanom riziku. Ne treba zaboraviti da su adolescenti, kao i svi ostali (uključujući i djecu), seksualna bića, te da trebaju pomoć u snalaženju u toj složenoj i tako važnoj dimenziji života.
Kakva je budućnost SE u Hrvatskoj?
Hrvatska se nalazi pred usvajanjem Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova, a u izradbi je i Nacionalni program za djelovanje mladih. Seksualna edukacija u školama sastavni je dio, ili će tek postati, tih dokumenata koji će imati veliki društveni utjecaj. Taj utjecaj, dakako, neće zaobići niti hrvatsko školstvo koje uskoro kreće u opsežne reforme, čiji je cilj usuglašavanje s europskim i svjetskim standardima. Čini se, stoga, kako je pravi trenutak za pokretanje inicijative čiji bi cilj bio raspisivanje natječaja za izradbu programa SE. Prihvaćeni bi se programi potom testirali, tijekom jedne školske godine, u nekoliko škola, nakon čega bi rigoroznom znanstvenom evaluacijom doznali koji je od njih najdjelotvorniji. Od trenutka objave natječaja do uvođenja SE u sve hrvatske škole ne bi trebalo proći više od tri godine. Dakako, pod pretpostavkom da je o tome postignut društveni i politički konsenzus.
