Primijetit ćete da su osobe koje su pristale podijeliti svoje priče uglavnom mlađe životne dobi (srednja i kasna adolescencija te rana zrela dob). To je stoga što su se mlađe generacije, uslijed promjena u društvu, većeg zalaganja LGBTIQ aktivista i aktivistkinja te veće podrške i više sadržaja koji im se nude kao pripadnicima LGBTIQ zajednice, spremnije otvoreno izjasniti o svojoj seksualnosti.
Sami se uključuju u različite aktivnosti (udruge za ljudska prava, organizacije tribina, performansa, queer zbor, izlasci na tzv. gay friendly mjesta, sportske aktivnosti, zajednička druženja uz društvene igre, izleti, posjet lezbijskoj knjižnici, grupe za osobni rast i razvoj) unutar LGBTIQ zajednice.
Jača njihov osjećaj pripadnosti grupi, a time i samopouzdanje te su samosvjesniji. Imaju manju potrebu za skrivanjem vlastite seksualnosti pred svojom okolinom.
S druge strane, starije generacije, tzv. generacije prije Interneta, običavale su se sastajati u dogovoreno vrijeme na tajnim mjestima ili izabranim lokalima te su kao skupina djelovali u zatvorenom, uskom krugu daleko od očiju javnosti. Većina ih se nikada nije javno deklarirala kao gej ili lezbijka iz straha od društvene osude.
Mnogi od njih danas su u heteroseksualnim brakovima te imaju djecu i ljubavnika/icu s obzirom na to da se istinska seksualna orijentacija ne može tek tako odbaciti i zatomiti. Njihovi se brakovi održavaju po principu «dogovora», «zbog djece» ili postoji sporazum da i jedan i drugi supružnik imaju slobodu «raditi što hoće».
Brak tako postaje još jedan paravan za onaj drugi, pravi život.
{adselite} U najboljem slučaju postoje razumijevanje i tolerancija te obje strane zadržavaju kontakt, jasne odnose i uspijevaju pronaći partnera sa strane te ostvariti s njim kvalitetan odnos tako da onaj prividni obiteljski život ostane naizgled očuvan.
U lošijoj varijanti dvostruki život partnera i partnerica, bilo da su upoznati s njime ili ne, izaziva niz problema i sukoba. Niti jedan od supružnika nije u potpunosti sretan, što se odražava na kvalitetu njihova odnosa, narušava sklad te remeti i odnos prema djeci ako ih imaju.
Ovo su samo neki od problema s kojima se susreće starija LGBTIQ populacija, prije svega oni njezini članovi porodice koji su brak izabrali kao oklop kojim će od okoline sakriti svoju seksualnost.
Heteroseksualna veza ili brak, izabran svojom voljom ili nametnut od strane okoline, u kojem jedna strana ne može izraziti i aktualizirati vlastitu seksualnu orijentaciju, dovodi i do mnogih drugih poteškoća i problema koji bi, kada bih o njima pisala, zahtijevali još jednu knjigu. Ovi problemi neuotanih starijih LGBTIQ osoba često služe kao dobra podloga za koju se hvataju predrasude prema kojima su homoseksualne osobe sklone promiskuitetu, rizičnom ponašanju , nezrele i neodgovorne prema partnerima.
Naravno, kao u svakoj skupini, postoji i sukob između generacija. Nerijetko mlade osobe, koje se javno deklariraju kao homoseksualne, imaju malo razumijevanja za starije homoseksualne osobe i njihov strah od stigmatizacije.
Stariji tako ostaju zatočeni u svom strahu, u svom ormaru. Kada smognu malčice odškrinuti vrata i proviriti van u zajednicu, brzo im entuzijazam, energija i nestrpljivost mlađih pripadnika LGBTIQ zajednice zalupi vrata pred nosom.
U grupama za rast i razvoj unutar LGBTIQ zajednice često se postavljalo pitanje kako potaknuti starije LGBTIQ osobe da dođu u prostor udruga?
Bi li bili voljni sudjelovati u grupi koju vodi psiholog?
Na koji način pozvati, a da se osjećaju dobrodošlima, prihvaćenima i da se njihova anksioznost uslijed prvog iskoraka donekle ublaži?
Koliko bi ih se odazvalo i bi li uopće došli?
Za sada je ideja o pokretanju grupa za starije LGBTIQ osobe zaživjela jedino u brojnim diskusijama između mojih kolega i mene. No, što više razgovaramo, to smo bliže razradi programa koji bismo mogli ponuditi starijim LGBTIQ osobama te se domišljamo različitim strategijama kako bismo ih okupili i pokazali da nisu sami na svijetu i jedini u svojoj dobnoj skupini homoseksualne orijentacije.
Upravo iz ovog razloga, bitno je graditi toleranciju u društvu i unutar pomagačkih zanimanja (psiholozi, socijalni radnici, pedagozi, psihijatri) te omogućiti LGBTIQ udrugama da prošire i dobro iskoordiniraju svoje programe.
Posebno valja istaknuti potrebu stvaranja LGBTIQ savjetovališta za psihološku pomoć i potporu uz suradnju i superviziju stručnjaka. Od velike važnosti u svijetu i Europi pokazala su se i tzv. «vršnjačka savjetovališta» koja, uz ovaj suportivni dio, izdaju različite info-letke o mentalnom zdravlju, prevencijama rizičnih oblika ponašanja, s informacijama o seksualno prenosivim bolestima, te adresama i kontaktima udruga i organizacijama koje se bave LGBTIQ pitanjima, mjestima za izlaske, te letke namijenjene široj populaciji u kojima se javnost upoznaje s oblicima seksualne orijentacije, naravno u svrhu umanjivanja društvenih predrasuda, osuđivanja i isključivanja LGBTIQ osoba iz različitih segmenata društva. Koliko su ovakvi programi potrebni i funkcionalni za čitavu zajednicu osobno sam se uvjerila za vrijeme studijskog posjeta Amsterdamu i njihov COC organizaciji koja se bavi pravima i pitanjima društvenih manjina pa tako i LGBTIQ zajednicom.
Iva Žegura, Coming out, Razumjeti vs./feat. prihvatiti
