Istopolni odnosi u antičkoj Grčkoj od arhajskog perioda nadalje postoje uglavnom u vidu pederastične veze između odraslog (slobodnog) muškarca i adolescenta. Kao norma poglavito aristokratskog morala sa obrazovnim karakterom, pederastija postaje ključni element antičke grčke kulture od Homera nadalje.

Termin pederastija (grčki: παιδεραστία) dolazi od reči παίς – dječak i έράω – voljeti i u širem smislu označava ljubav između odraslog muškarca i adolescenta. U Grčkoj je bilo uobičajeno da muškarca privlači ljepota dječaka isto, ako ne i više, koliko i ljepota žene.

Pederastija je usko povezana sa vježbanjem bez odeće u gimnasionima (γυμνάσιον – gymnos znači go), kasnim sklapanjem braka (muškarci su ulazili u brak čak posle tridesete), gozbama na kojima žene nisu sudjelovale i općim isključivanjem žena iz javnog života. Takođe je integralni dio vojnog treninga i organiziranja.

Povijest

Moguće porijeklo

Grci su bili prvi koji su opisali, proučavali i istitucionalizirali pederastiju. O porijeklu ove tradicije ima nekoliko teorija. Povjesničar Bernard Sergent smatra da se razvija iz indoeuropskih rituala inicijacije, temeljenih na šamanističkim tradicijama sa korjenima u Neolitu.

Drugo objašnjenje nudi William Percy koji smatra da se pederastija razvila na Kritu oko 630. godine pre nove ere kao sredstvo za kontrolu rađanja, zajedno sa pomicanjem običajne granice stupanja u brak.

Rani grčki tekstovi, posebno oni pripisani Homeru, ne dokumentiraju otvoreno pederastičku praksu. Karl Otfried Müller početkom 19. stoljeća pokušava objasni ne spominjanje pederastije u Homerovim tekstovima tezom da su pederastiju doneli Dorani oko 1200. godine p.n.e. Drugo moguće objašnjenje je da epski stil isključuje neke teme, kao što je pederastija. Ipak, Homer indirektno spominje homoerotske odnose, kao u mitu o Zeusu i Ganimedu.

Različiti oblici

Pederastija je imala različite forme u Grčkoj. Recimo u Beotiji muškarac i dječak su formalno stupali u vezu i živeli su zajedno kao par. U Elidi muškarac bi se udvarao dječaku poklonima, dok je u maloazijskoj Joniji ova praksa bila zabranjena. Za Spartance se govorilo da praktikuju „čednu pederastiju“. Slobodan muškarac bi se zaljubio u dječaka, objavio bi to javno i počeo sa udvaranjem. Dječak je morao da bude lijep (καλός) i dobar, pošten i skroman (ἀγαθός). Morao je biti diskretan i nije smio dozvoli da bude lako osvojen. Uloga ljubavnika (ἐραστής - erastes) bila je na neki način slična staratelju.

Pjesnici kao što su Teognid i Anakreont, samoprozvani kao pederasti, predstavljali su vlastite ideale u okviru pederastičke tradicije. Kod Teognida pederastija je politička i pedagoška norma – elitni muški način da na svog ljubimca (ἐρώμενος) prenese mudrost i lojalnost. Kod Anakreonta pederastija je dionizijska i erotska, spiritualna i senzualna, ništa manje idealizirana nego kod Teognida.

Ukidanje tradicije

Grčka pederastija se tokom vremena mijenjala. U nekim razdobljima, recimo u Ateni, odnos se mijenjao od vrlo umjerenog u ranim periodima, do pretežno fizičkog u klasično doba, i ponovo do pretežno spiritualnog u ranom 5. stoljeću. Jačanje kršćanstva i njihove borbe protiv stare kulture Europe potisnulo je grčku pederastiju zajedno sa drugim institucijama kao što je Platonova Akademija i Olimpijske igre.

Socijalni aspekti

Odnos između erasta i eromenosa bio je fundamentalan za klasični društveni i obrazovni sustav, imao je kompleksni kod ponašanja i predstavljao je važnu instituciju za višu klasu. Ovi odnosi bili su uređeni zakonom. Također, ovi odnosi smatrani su sveti u okviru vladajuće religije i istopolni odnosi bili su opisani u mnogim mitovima o bogovima i herojima (Apolon i Hijakint, Zevs i Ganimed {mitologija}, Herakle i Hilas, Pan i Dafnis, Ahilej i Patroklo, Orest i Pilad). U vezi sa posljednja dva spomenuta para je zanimljivo primijetiti da su Grci pokušali nametnuti pederastički karakter, unatoč očiglednosti da su ova dva mita predstavljala egalitarnu ljubav muškarca sa muškarcem (a ne sa dječakom).

Povijesni, kao i mitološki materijal, nagoviještava da je za pederastičku vezu bio neophodan pristanak oca mladića. Na Kritu, da bi muškarac sproveo ritualnu otmicu, morao je imati odobrenje od oca mladića kojeg je želio oteti. Kod Atenjana, kako tvrdi Sokrat u Ksenofontovoj Gozbi, „Ljubavnik ništa ne krije pred ocem“. U ovome je za ova, kao za gospodara porodice, bilo važno da sačuva kontrolu nad svojim sinom, koji će nastaviti njegovo ime, slavu i bogatstvo. Da bi sina zaštitio od nepoželjnih udvarača, otac bi angažirao roba, koji bi ga svugdje pratio. Ipak, Eshin tvrdi da se očevi u Ateni mole da im sinovi budu lijepi, kako bi privlačili pažnju muškaraca i bili „cilj borbi zbog erotskih strasti“.

Dječaci su ulazili u homoseksualne veze u svojim tinejdžerskim danima, otprilike u isto vrijeme kada su se grčke djevojčice udavale (također za mnogo starije muškarce). Postoji međutim razlika između ovih veza: dječacima su se muškarci udvarali i oni su mogli odabrati svog partnera; djevojčice su, s druge strane, korištene za političke i ekonomske koristi i njihov brak je bio zaključivan u dogovoru između njihovog oca i budućeg muža.

{adselite} Funkcija pederastičkih, tj. homoseksualnih veza bila je uvođenje u sijvet odraslih i odgovornost. S tim ciljem od muškarca se očekivalo da odgoji i podučava mladića, kao i to da mu poklanja darove. Veza između njih dvojice remelji se dijelom na uzajamnoj ljubavi i seksualnoj strasti, a dijelom na političkom interesu. Veze su bile javne i poznate javnosti i postajale su dio biografije ljudi.

Pederastija iako je često idealizirana imala je u stvarnosti i manje idealistične manifestacije, kao što su prostitucija ili seksualni odnos sa robovima. Neki od ovih oblika ponašanja bili su zabranjivani. Tako je, recimo, bilo zabranjeno da rob penetrira slobodnog građanina, kao i da se plaća mladiću iz građanske porodice za seksualne usluge. Mladići koji bi ipak uzimali novac za seksualne odnose kasnije bi bili ismijavani i neke javne funkcije su im bile zabranjene.


Povezanost sa sportom

Pederastiju nije moguće odvojiti od sporta u Grčkoj. Gimnasioni su bili glavna mesta okupljanja mladića i muškaraca, kao i mjesta na kojima su muškarci podučavali svoje mlade ljubimce vještinama ratovanja, sportu i filozofiji. U gimnasiumima muškarci i dječaci su vježbali goli, a ženama je bio zabranjen pristup.

Ljepota golog tijela bila je istaknuta običajem da se tijelo namaže uljima pri vežbanju.

Obrazovni i vojni aspekt

Antički pisci kao i suvremeni povjesničari smatraju da je cilj pederastije bio primarno pedagoški – u kanalisanju erosa za kreiranje plemenitog i dobrog građanina. Različita mitografska građa upućuje na vjersko obrazovanje (kao u pričama o Tantalu, Posejdonu i Pelopsu), kao i vojni trening (Heraklo i Hilas). Također se kao tema javlja u podučavanju vožnje ratničkih kočija (Posejdon i Pelops; Laios i Hrizip). Prema jedom mitu Apolon je naučio Orfeja, jednog od svojih ljubimaca, da svira. Zeus je uzeo Ganimeda da ga poslužuje vinom, što ima religijsku konotaciju. Pederastija je i u svijetu bogova imala jednako pedagošku funkciju kao i u svijetu smrtnika.

Povjesničar Efor nas obaviještava da je po kritskim običajima muškarac (philetor) odvodio dječaka (kleinos) u prirodu, gde bi neko vreme proveli zajedno loveći s prijateljima. Ako bi dječak bio zadovoljan ponašanjem svog udvarača prema njemu postao bi parastates (onaj koji stoji pored u vojnim redovima i u životu) i živeo bi sa svojim muškarcem u javno objavljenoj intimnoj vezi. Efor ovde ne spominje obrazovni aspekt, ali ovo jasno predstavlja ritual povezan sa odrastanjem, koji kulminira velikom proslavom po povratku para iz divljine u grad čime se započinje proces uvođenja mladića u svijet odraslih. Vojni trening je neodvojiv od drugih aspekata obrazovanja, jer su Grci bili u stalnom ratovanju.

Seksualni aspekti

Antički izvori govore o širokom spektru seksualnih praksi. Ciceron opisuje spartanske običaje: „Lakedemonci, iako dozvoljavaju sve osim hibrisa u ljubavi sa mladićima, odvajaju ono što je zabranjeno tankom granicom od onog što je sveto, jer dozvoljavaju grljenje i zajednički ležaj za ljubavnike.“ Književni izvori su teži za razumijevanje ove teme, posebno antičke komedije. Recimo, Aristofan u svojoj komediji "Mir" daje parodiju na mit o Ganimedu, koji do Olimpa leti na leđima Zeusa, pretvorenog u orla. U Aristofanovoj komediji junak jaše na skarabeusu, što predstavlja skatološku metaforu za analni seks. Neki moderni povjesničari, kao što je Bruce Thornton, mišljenja su da je samo od partnera ovisilo da li su parovi imali analni seks ili ne.

Pederastička antička umjetnost obično prikazuje muškarca koji stoji i jednom rukom drži mladićevu bradu (kako bi ga ovaj gledao u oči), a drugom njegove genitalije. Mladići su prikazani u različitim varijacijama prihvatanja ili odbijanja igre. Rijeđe je prikazivan interkruralni seks, gde se penis muškarca nalazi među bedrima mladića. Vrlo rijetko su prikazane scene analnog seksa. Neki izvori govore o tome da je analni odnos bio sramotan. Drugi izvori, kao što su grafiti sa Tere, govore o tome da je analni seks bio učestaliji.

Svaki odnos je morao biti praćen izostajanjem uzbuđenja kod mladića. Kenneth Dover govori o tome da eromenos nije smio da osijeća seksualnu strast prema erastu, jer bi se to smatralo nemuževnim. Novije studije, međutim, pokazuju da u praksi (uprkos teoriji) jest bilo uzajamne strasti. Kako Thomas Hubbard ističe u odgovoru na Halperinove tvrdnje da dječaci nisu bili seksualno uzbuđeni, slike na vazama pokazuju da dječaci odgovaraju na seksualne nadražaje: „Diranje dečakovog organa (usporedi: Aristofan, Ptice 142) bila je najčešće prikazivana scena na vazama. Što bi bila svrha ovog akta ako ljubavnici nisu uživali u osjećanju i gledanju dječakovog organa kako se budi i odgovara na njihovu stimulaciju?“
Osjećanje međusobne strasti bila je tema rasprava i u antičko vrijeme. Dok se pasivna uloga smatrala problematičnom, osjećanje privlačnosti prema muškarcu smatrano je znakom muževnosti i vjerovalo se da će oni dječaci, koji najviše traže društvo i strast muškaraca, biti uspešni u životu.


Religijski aspekt

Mitovi sadrže više od pedeset primera ljubavi između bogova i smrtnika. Istopolna ljubav pripisivana je Zeusu, Posejdonu, Apolonu, Orfeju, Heraklu, Dionisu, Hermesu i Panu. Svi glavni bogovi grčkog panteona, osim Aresa, imali su muške ljubavnike u svojim „biografijama“.

Mitovi su imali ulogu da prenesu moralnu pouku i postave standarde ovih veza. U mitu o Zeusu i Ganimedu, Zeus šalje poklone i uveravanja o dobrim namerama Trosu, kralju Troje i ocu Ganimeda. Ovaj mit je opominjao da čak i kralj neba mora ispoštovati oca svog eromenosa. I drugi mitovi često imaju prisutan lik oca. Mitovi su se obraćali i mladima, kako se vidi u novootkrivenoj verziji mita o Narcisu. Ova arhaična verzija, starija od one koja nam je poznata iz Ovidijevih Metamorfoza, govori o ponosnom i bezosjećajnom Narcisu koji je kažnjen jer je odbio sve svoje muške udvarače.


Politički aspekt

Država ima koristi od ovih veza, kako tvrde antički pisci. Prijateljstvo je imalo obavezujuću ulogu, jer kada bi mladić počinio neki zločin njegov ljubavnik bi bio kažnjen. U vojnoj organizaciji ljubavnici su se borili jedan do drugog, kakav je bio princip organiziranja Tebanske svete brigade, sastavljene od 150 parova ljubavnika. Za ovu brigadu se tvrdilo da je nepobjediva sve do bitke kod Heroneje, kada je posljednja ostala na bojnom polju. Princip je objašnjen time što se ljubavnik ne bi dao u bijeg pred svojim ljubavnikom i ostajao bi na bojnom polju kako bi izrazio svoju hrabrost i kako bi zaštitio svog ljubavnika.

Tako su muški homoseksualni parovi smatrani temeljem demokracije i mnogi tirani su ih se plašili, jer su veze među ljubavnicima bile jače nego poslušnost prema tiranima. Atenej bilježi: „Hijeronim i Aristotelin kažu da je ljubav sa dječacima cjenjena jer su nekoliko tiranina svrgnuti od strane mladih muškaraca u najboljim godinama, udruženih sa svojim pratiocima u uzajamnoj ljubavi.“ On daje primjer atenskih ljubavnika Hermodija i Aristogetona kojima je pripisana zasluga (moguće simbolička) za svrgavanje tiranina Hipije i uspostavljanje demokracije. Drugi, kao Aristotel smatraju da je pederastija podsticana u nekim državama kao način kontrole rađanja.

Političari za koje je zabilježeno (i sačuvano) da su imali istopolne veze bili su: Solon, Pizistrat, Hipija, Hiparh, Temistokle, Aristid, Kritija, Demosten, Eshin, Pausanija, Lisandar, Agesilaj, Polikrat, Hieron I, Agatokle, Epaminonda, Pelopida, Arhelaj I, Filip II Makedonski, Aleksandar Veliki.


Regionalne karakteristike

Karakteristike pederastičkog odnosa razlikovale su se od polisa do polisa. Na primjer, Pausanija u Platonovoj "Gozbi" negativno govori o praksi u Elidi i u Beotiji, gdje muškarci nisu vješti u govoru, a dječaci nisu kritični prema udvaračima.

  Atena

Za utemeljitelja pederastije u Ateni smatra se Solon, koji je također pisao poeziju u kojoj je slavio ljubav prema dječacima. Ljubavnik se označavao nazivom erast, a njegov mladi ljubimac eromenos ili paidika. U viskom društvu očekivalo se i poticalo se da se muškarac udvara mladićima. S druge strane, od mladića i njegove obitelji se očekivalo da bude probirljiv i da ne dozvoli biti lako osvojen. Pederastičke veze bile su, s druge strane, izvor šala za običan svijet.

 Halkida

Halkida je takođe bila poznata kao jedan od centara sa razvijenom pederastijom, što je Atenjane navelo da reč „chalkidzein“ (χαλκίζειν) koriste sa značenjem „imati analni seks“. Ateneus govori da su Halkidićani smatrali da je Zeus Ganimeda odveo najpre u njihovu zemlju u mjesto zvano Harpagion. Pričano je da su Halkidićani najpre odbijali pederastiju. Međutim, pošto su bili u nepovoljnom položaju u ratu sa Eretrijcima u pomoć su pozvali ratnika Kleomaha. Kleomah je sa sobom poveo i svog eromenosa. Kada su Halkidićani vidjeli kako se hrabro bori pred svojim eromenosom, podigli su mu spomenik i počeli su da cijene pederastiju.

  Krit

Krićani, koje je Plutarh opisao kao dorjanski narod poznat po umjerenost i konzervativnosti, prakticirali su arhaični oblik pederastije u kome je muškarac ritualno kidnapirao dječaka po svom izboru, uz odobrenje dečakovog oca.

Aristotel tvrdi da je krlja Minos uspostavio pederastičku tradiciju na Kritu kao metod kontrole rađanja. Običaj je bio toliko prihvaćen da se smatralo sramotom ukoliko mladić ne bi našao ljubavnika. Vjeruje se, također, da su Krićani ti koji su stvorili mit o Zeusu i Ganimedu.

 Jonija i Eolida

Većina ranih pederastičkih pjesnika, sa izuzetkom Teognida i Tirteja, bili su Eoljani ili Jonjani. Za razliku od Grka na teritoriji Grčke, koji su bili ratnici, ovi su bili primarno moreplovci i trgovci. Oni su obaveznu dorsku pederastiju s vojnim predznakom transformirali u dobrovoljni intelektualni poduhvat.

Za razliku od Dorana, kod kojih je muškarac morao imati jednog eromenosa, na istoku je bilo dozvoljeno da muškarac tijekom života ima nekoliko njih. Iz pjesama Alkeja saznajemo da je muškarac često pozivao svog eromenosa da večeraju zajedno. Međutim, kada je Jonija bila pripojena Perziji praksa je bila zabranjena. Zabranjivanje pederastije je smatrano moralnim posrnućem. S jedne strane pokazivalo je vladarsku glad za vlašću – odakle i zabrana prakse koja vodi ka stvaranju jakog prijateljstva i kritičkog uma, koji je produkt ljubavi. S druge strane ukazivalo je i na kukavičluk podređenih koji se nisu pobunili.

 Megara

Jedan od prvih polisa posle Sparte koji je bio povezan sa vježbanjem bez odeće bila je Megara. Iz Megare je bio i Orsip, koji je bio poznat kao prvi muškarac koji je na Olimpijskim igrama trčao gol i „prvi goli okrunjeni pobjednik“[10].

Megara je takođe bila dom pjesnika Teognida, koji je pisao, između ostalog,  pesme homoseksualne tematike, često posvećene njegovom eromenosu Kirnu. U pjesmama povezuje atletiku sa pederastijom:Wikicitati „Sretan je ljubavnik koji vtežba gol i onda ode kući spavati cijelog dana sa lijepim dječakom.[11]“
Pjesnik Teokrit u svojoj Idili XII opisuje lokalno takmičenje u ljubljenju mladića.

 Sparta

Sparta, još jedan dorski polis, smatra se prvim koji je prakticirao vježbanje bez odjeće i prvi koji je formalizirao pederastiju. Spartanci su vjerovali da je ljubav starijeg muškarca, uspjšenog aristokrata prema mladiću osnova za stvaranje slobodnih građana. Agoge – obrazovanje vladajuće klase, bilo je zasnovano na pederastiji, koja je zahtjevana od svih građana[12].

Mnogi antički pisci smatrali su spartansku pederastiju čestitom, ali ipak erotskom. Plutarh opisuje spartanske pederastičke veze kao čestite i tvrdi da je nezamislivo da bi neki ljubavnik seksualno uživao sa svojim ljubimcem, kao što je nezamislivo da bi otac spavao sa sinom.

Ljubavnik je bio odgovoran za trening svog ljubimca. Pederastija i vojni trening su bili usko povezani u Sparti, kao i u mnogim drugim gradovima. Prema tvrdnjama Ateneusa, Spartanci su prinosili žrtvu Erosu prije svake bitke.

 Teba

U Tebi, glavnom gradu Beotije, poznatoj po svojoj pederastičkoj praksi, tradicija je bila utemeljena u samom mitu o osnivanju grada – mitu o Laju. Drugi pederastički mit Beoćana je mit o Narcisu.

Tebanska pederastija je bila, kao i u drugim državama, dio obrazovanja mladih. Sveta brigada Tebe bila je sastavljena od 150 parova ljubavnika i nepobjediva sve do bitke kod Heroneje, 338. godine p.n.e.


Utjecaj na književnost i umjetnost

Pjesnici su pisali o homoseksualnoj ljubavi od najranijeg doba do kraja helenističke ere. Pet filozofskih dijaloga diskutira o etičkim implikacijama. Filozofi i pisci kao što su Platon, Ksenofont, Plutarh i pseudo-Lukijan diskutiraju o ovoj temi. Tragedije sa pederastičkim zapletom su veoma popularne, a Aristofan piše komedije o seksualnim vezama između muškaraca i dječaka.

Pesnici kao što su Alkej, Ibik, Anakreont, Teognid, Pindar pišu o pederastičkoj ljubavi, kao što Sapfo piše o ginerastiji. Pederastija se provlači i kroz drame Eshila, Sofokla i Euripida.

Na vazama su sačuvane brojne slike pederastičkih odnosa sa mnogim natpisima koji slave ljubav prema dječacima. Idealiziranje pederastije trajalo je najmanje između 600. i 400. godine p.n.e.

Kipar Fidija ostavlja u pamćenje ime svog eromenosa Pantarka, upisujući njegovo ime u nokat kolosalne statue Zevsa.


Ceremonije

• Ljubavnici su polagali zakletvu vjernosti na grobu Jolaja, ljubavnika Herakla u Tebi[13]
• U Tebi su se godišnje održavale Joleide – atletski festival koji je uključivao tnatjecanja u gimnastici, jahanju i glazbi. Festival je bio posvećen Jolaju i Heraklu[14]
• Hijakintija je bio festival koji se svake godine održavao u Sparti u slavu Hijakinta, Apolonovog eromenosa. Festival je bio religioznog karaktera i trajao je tri dana; prvog se žalila smrt Hijakinta, druga dva slavio se njegov povratak u život.
• Gimnopedija – spartanska godišnja proslava koja se sastojala od plesa golih dječaka, koji su pokazivali svoja atletska i borilačka umijeća.
• Diokleja – festival u Megari u čast Diokla, ljubavnika Filolaja. Godišnje se organiziralo takmičenje u ljubljenju.

Suvremene studije
Etički stavovi koji su vladali u polisima kao što su Atena, Teba, Krit, Sparta itd. u vezi sa pederastijom korišteni su u literaturi samo do kraja 19.  stoljeća. John Addington Symonds bio je jedan od prvih koji je iskoristio ove stavove u svom radu "A Problem of Greek Ethics" iz 1873., ali ga je objavio tek 1901[15]. Ove poglede proširio je Edward Carpenter u studiji "Intermediate Types among Primitive Folk", 1914. godine. Studija se bavi istopolnim odnosima svih vrsta, ne samo pederastijom[16].

Klasične studije o antičkoj grčkoj sistematski ispuštaju reference o vrlo proširenoj i prisutnoj praksi pederastije. E. M. Forster u svom romanu "Maurice" iz 1910. godine pominje ovaj „kod tišine“ opisujući profesora koji savjetuje: „Izostaviti: reference o neizrecivom grehu Grka“. Prva knjiga na engleskom sa ovom temom objavljena je tek 1978. - "Greek Homosexuality", povjesničara Kennetha Dovera. Dover je pokrenuo broj diskusija koje još uvek traju. S druge strane, kod današnjih Grka postoji vrlo jak otpor da prihvate opis antičke Grčke onako kako je sada vide suvremeni znanstvenici.

Suvremena shvaćanja pederastije u Grčkoj kreću se linijom Dover – Foulcault – Halperin, koji tvrde da eromenos nije mogao recipročno sudjelovati u odnosu sa erastom i da je odnos bio zasnovan na seksualnom dominiranju starijeg nad mlađim. S ovim na umu, odnos se može smatrati drugačijim iz ugla eromenosa od onog iz ugla erasta – i esencijalno je asimetričan.

Drugi naučnici ističu slike na vazama, pjesme i filozofske rasprave, poput Platonovih dijaloga, u kojima se javlja pojam anterosa – uzvraćene ljubavi – koji pokazuje da je ljubav i seksualna želja jednaka kod eromenosa kao kod erasta. Kritičari Doverove teorije ističu da se zanemaruju svi izvori koji govore suprotno ovoj „preterano teoretiziranoj“ interpretaciji ljudskih i emocionalnih odnosa i da je to „moderna bajka da mladi eromenosi nisu bili uzbuđeni“.

Reference

   1. ↑ Platon, Gozba
   2. ↑ Ksenofont, Država lakedemonska
   3. ↑ The Warren Cup: homoerotic love and symposial rhetoric in silver, John Pollini
   4. ↑ Victoria Wohl, Love among the Ruins: The Erotics of Democracy in Classical Athens str.5
   5. ↑ Cicero, De re publica, iv.4
   6. ↑ K. J. Dover, Greek Homosexuality
   7. ↑ David M. Halperin, How to Do the History of Homosexuality.
   8. ↑ David Keys (2004). The ugly end of Narcissus: Ancient manuscript sheds new light on an enduring myth. BBC History Magazine, Vol. 5 No. 5. preuzeto na 18.4.2007..
   9. ↑ Platon, Gozba 182 c-d
  10. ↑ Pausanija 1.44.1
  11. ↑ Teognis 1335-36
  12. ↑ Erich Bethe, Die Dorische Knabenliebe: ihre Ethik und ihre Idee, 1907, 441, 444
  13. ↑ Plutarh, Eroticus, xvii
  14. ↑ Pindar, Olimpske ode, viii
  15. ↑ A Problem in Greek Ethics
  16. ↑ Intermediate Types among Primitive Folk
  17. ↑ Hein van Dolen, Greek homosexuality