"U Hrvatskoj zasad ne postoje savjetovališta ili telefonske linije za roditelje gay djece, oni nemaju priliku upoznati se i vidjeti da nisu jedini na svijetu.

Upravo smo zato ovaj tekst namijenili vama, roditeljima gay djece, jer vi ste i naši roditelji i mi smo svjesni da i vama itekako treba podrška."

Koliko ste puta, kad ste čekali svoju bebu i pitali su vas "što biste radije" ili "da li je curica ili dečko", odgovorili, "Nema veze, glavno da je živo i zdravo".

To su bila vaša prva očekivanja i nadanja vezana uz najsretniji događaj u vašem životu. Naposljetku je taj sretni dan došao, vaše je dijete stiglo na svijet i radosti nije bilo kraja.

Ono je odrastalo, bili ste uz njega kad je progovorilo, kad je prohodalo, probdjeli ste noći i noći uz njega kad je bilo bolesno, strepili ste nad prvim danom u školi, prošli ste čitav grad da bi ga upisali baš u tu srednju školu i kasnije možda fakultet – drugim riječima, davali ste mu sve, najbolje kako ste znali, odricali ste se, stavili ste svoj život "na čekanje" kako bi vaše dijete postalo Čovjek.

I neka ste, tako treba kad imate dijete – ono je doista najvažnije i da, zaslužuje sve najbolje - mogućnosti koje vi niste imali, prilike koje vama nisu bile pružene. Ako ste samohrani roditelj, vjerujem da ste se pomučili dvostruko.

No, čitavim tim putem, očekivali ste nešto i zauzvrat, zar ne?

Ma ne, ne prozivam vas, ne osuđujem i ne pokazujem prstom – svi smo samo ljudi i prirođeno nam je očekivati stvari zauzvrat, naročito onda kad je ulog velik – pustimo na trenutak lijepe priče o visoko evoluiranim bićima i bezuvjetnoj ljubavi jer tako nas je malo sposobnih voljeti na takav način. Uostalom, s druge strane, i ja sam (kao i većina djece) od svojih roditelja očekivala zaista svašta i strašno bih se ljutila kad to ne bih dobila, tako to (smijem li reći "nažalost"?) ide u odnosu roditelj-dijete. I moram vam reći da nisam osobito ponosna na to, no teško je to objasniti nekome tko ima šest, jedanaest ili sedamnaest godina...

Ali vratimo se na početak – očekivali ste povrat svog uloga u obliku odličnih ocjena, uzornog ponašanja, pristojnog društva, diplome u kakvom-takvom razumnom roku, te u konačnici – kakvog simpatičnog i dragog zeta ili krasnu snahicu... niz nastavite sami, ovo su samo očekivanja zajednička više manje svim roditeljima.

U čitavoj priči dogodilo se još nešto vrlo važno: zapravo ste cijelo vrijeme promatrali svoje dijete kako se pretvara u osobu za sebe, osobu s vlastitim putom i vlastitim životnim izborima s kojima se, budimo iskreni, baš i niste uvijek slagali. Shvatili ste da vaš utjecaj s vremenom postaje sve manji, što je sigurno bilo posebno izraženo kad je vaše dijete posta(ja)lo adolescent. Primjerice, nije se bavilo sportom, a vi ste to tako željeli, družilo se s pomalo čudnim ljudima i vi niste bili sigurni da se u takvom društvu neće "pokvariti" i "otići na krivi put".

Ovdje ponovo moram pojasniti jer osjećam da bi vam moj ton mogao djelovati podrugljivo – kad sam plastično zamislila vlastito, još nerođeno dijete kako kreće u školu, kako počinje ulaziti u pubertet, kako se zapravo odvaja od mene, osjećala sam se pomalo izgubljeno. Moje prijateljice imaju djecu koja idu u osnovnu školu i moram vam priznati da se divim načinima na koje rješavaju brojne probleme s kojima ste se suočavali i vi, kao i moji roditelji. Stoga vam želim reći da sasvim razumijem vaše strepnje i nedoumice, te da shvaćam složenost i odgovornost roditeljske uloge.

Sigurno ste zamijetili kako se u posljednje vrijeme sve češće u medijima govori i piše o pravima homoseksualnih osoba i sve te buke vam je sigurno već navrh glave, jer ova zemlja ima mnogo važnijih problema, zar ne? Uostalom, kakva bi oni to prava, pa tko ih dira dok su u svoja četiri zida? Ma, zapravo, ta bolest je došla s trulog zapada, prije toga kod nas nije bilo! I strašno je drsko što uopće izlaze na ulice i mašu kojekakvim transparentima, sram ih može biti, pa prošle godine je na onu njihovu paradu došla policija iz cijele Hrvatske, ko' da nemaju pametnijeg posla nego čuvat' pedere, pa zašto ih plaćamo?!
Sve navedeno možda niste sami pomislili ili rekli, ali ste sasvim sigurno čuli od nekog drugog, prijatelja, kolega na poslu, rodbine. I dok se to sve događalo, zasigurno niste ni izdaleka pomislili da možda osobno poznajete homoseksualnu osobu, ili da je to, o užasa, vaše vlastito dijete. Jednostavno, niste razmišljali o tome kao o svom problemu, već više o nečemu što je stotinama svjetlosnih godina daleko od vaših života.

Doduše hm, vaša kćer je tako zgodna i draga djevojka, ali nikako da nađe dečka i skrasi se. Stalno visi okolo s tim svojim curama ili najboljom prijateljicom kod koje nerijetko i prespava, a čak više i ne studiraju zajedno. Ili je možda vaš sin, krasan i pametan dečko, tako stidljiv da mu je već dvadeset i pet a nikad u kuću nije doveo djevojku.

A svi vas već pitaju kad će svadba, dok vi nemoćno sliježete ramenima i odmahujete rukom, "Ah, ti mladi, sve su izbirljiviji, šta ćete".

Suočeni s povećanom medijskom pozornošću, možda počinjete sumnjati u najgore, ne – vi ste to već shvatili iz ponašanja vašeg djeteta, ali niste valjda sišli s pameti da pitate tako nešto ili zapodjenete razgovor o tome!

Ili, u drugoj varijanti – vaše dijete vam je jednostavno reklo, "Mama, tata, ja sam gay." Šok, suze, nevjerica, razočaranje, tuga, ljutnja... sve ste to osjećali istodobno kad ste to čuli. I pitanje, "Gdje smo zaboga pogriješili?".

Odgovor je, "Nigdje". Da, stvarno nigdje niste pogriješili i nema potrebe preispitivati prošlost, jer u njoj nećete naći uzroke.

Vaše dijete vam je to reklo jer više nije moglo živjeti s tom tajnom, nije vam moglo lagati. Reklo vam je zato što vam vjeruje i zato što vas cijeni i zato što misli da biste trebali znati za taj važan dio njegovog života.

Ako vam još nije reklo, to je zato što je to apsolutno najteži korak u njegovom životu, vjerujte mi, nije vam reklo zato jer se boji, a želi s vama razgovarati o tome (da, baš s vama, vi ste mu roditelj), osjeća se samo na svijetu i treba pomoć.

Kako se osjećate kad vam kažem da vas se vlastito dijete boji? Vjerojatno ne baš sasvim dobro. Kad sam jednom pitala svoju prijateljicu zašto još nije rekla roditeljima, te zašto se skriva, rekla mi je, "Zato što ne želim izgubiti roditelje." Zamislite...

To me prilično rastužilo, sama pomisao na roditelje koji bi se zbog toga odrekli djeteta, no rekla sam joj da se roditelji ne gube tek tako, kako znam da je njezini itekako vole i da joj se to sigurno ne bi dogodilo (i ne bi, znam to).

Taj djetetov strah je posljedica svega što je naučilo – ono zna da vi to ne biste mogli prihvatiti, ono zna da se o tome u vašoj kući nije razgovaralo ili se razgovaralo šaptom, da nitko ne čuje.

Prije nego što sam rekla svojoj mami da zapravo imam curu, a ne dečka, razmišljala sam o tome mjesecima. Stotinu puta sam sanjala kako joj to govorim, još toliko puta sam zaustila, ali nisam izgovorila ni riječ. Sve do jednog lipanjskog dana kad sam to naprosto rekla tek tako, bez pripreme i sasvim neplanirano.

{adselite} Moj motiv bila je stalna veza u kojoj sam nekoliko godina, kao i činjenica da sam se bližila tridesetoj, imala svoj posao, živjela samostalno i više nisam vidjela razlog za skrivanje – ja sam naprosto zaljubljena i želim da to moja mama zna. Nisam više vidjela razlog lažima o mojim izlascima, putovanjima, vikendima – ta nisam serijski ubojica, zaboga, ne činim ništa loše, samo volim "pogrešnu" osobu, to je sav moj "grijeh".

No, to je samo moj motiv, razlozi vašeg djeteta mogu se razlikovati, ali svi imaju nešto zajedničko - činjenicu da se želimo osjećati sigurnima i voljenima, prihvaćenima takvi kakvi jesmo, u vlastitoj obitelji, jer ona je naš temelj.

Ovdje moram reći kako mislim da je roditeljima zapravo mnogo teže u toj situaciji. Mlađi su ljudi uglavnom informatički pismeni i mogu upoznati ljude poput sebe na Internetu, inače lakše ostvaruju kontakte.

S druge strane, roditelji često ne znaju smiju li to reći svom supružniku, a kamoli rodbini ili prijateljima. Svakako ne možete doći u ured i pitati kolegicu, "Čuj, moje dijete je gay, a tvoje? Idemo na kavu, stvarno trebam razgovor".

Postoji nekoliko mogućih reakcija na tu činjenicu: ljutnja i ignoriranje, pokušaj razumijevanja i prihvaćanja, te potpuna negacija i ponašanje kao da se ništa nije dogodilo. Neki roditelji prolaze sve tri faze u svim redoslijedima. Razlog ljutnji (prva varijanta) ili odbijanju (treća varijanta) jest strah od nepoznatog, razočaranje u dijete koje vam možda nikad neće podariti unuke koje toliko želite (pa svi vaši prijatelji već ponosno vozaju kolica po kvartu), strah za dijete i njegovu budućnost i vlastiti osjećaj krivnje i stida pred ostatkom svijeta, jer osjećate da ste negdje gadno pogriješili kao roditelj, osjećate se poraženo.

Neki ljudi idu toliko daleko da jednostavno otjeraju djecu od kuće. Drugi ih pak vode raznim psiholozima i psihijatrima misleći da je riječ o izlječivoj bolesti.

Unatoč svjetskim tendencijama i činjenici da je homoseksualnost skinuta s popisa mentalnih bolesti prije tridesetak godina, danas nažalost još uvijek ima liječnika koji će to tretirati kao bolest. Izlišno je spomenuti da to ne polučuje nikakve rezultate, osim što zatvara krug i utječe na dijete na način da se ono osjeća bitno lošije no prije priznanja.

Moja mama mi je postavljala pitanja poput, "Koliko će to trajati?" i "Zar ti ne bi bilo lakše da si kao i ostali?". Rekla sam joj da to nije faza i da je osoba s kojom jesam baš ta s kojom želim podijeliti život, te da bi mi svakako bilo lakše da sam "kao i ostali", no imam samo jedan život i ne mogu ga proživjeti onako kako drugi žele, jer ga želim živjeti Srcem., a ne s figom u džepu. Pitala sam je kako bi njoj bilo da je čitav život morala sakrivati svoju ljubav prema mom tati i na kraju se udati za nekog drugog jer tako nalažu društvene konvencije, a i svi ostali tako rade.

Možda će vama vaše dijete reći nešto slično.

Saslušajte ga, pokušajte, bar pokušajte razumjeti. Budite strpljivi i zahvalni što vam je dijete odlučilo pokloniti svoje povjerenje i pregaziti vlastiti strah – to je doista velika stvar. Sad ste potrebni svom djetetu kao podrška i kao prijatelj.

I najvažnije – ne očekujte čudo – budite strpljivi sami sa sobom i dajte si vremena koliko vam treba. Potražite relevantnu literaturu (pogledajte našu preporuku na kraju članka), pokušajte razgovarati s nekim tko razumije, ako poznajete takvu osobu. Pokušajte saznati što je moguće više činjenica (pazite, činjenica, ne mitova) o samome problemu, jer tako ćete najbolje pobijediti strah prema nečemu što ne poznajete, a odjednom se ispriječilo pred vama.

Zauzvrat će se vaše dijete osjećati zahvalno i voljeno (niste li to oduvijek željeli?), osjećat će se zaštićeno, a vaš će odnos dobiti novu kvalitetu i dimenziju i bit će oplemenjen iskrenošću, a svi znamo da je istina gotovo uvijek najbolji put.

Jasno, mama mi je rekla i "da joj je žao što nikad neće imati unuke", no ja još uvijek nisam isključila tu mogućnost – neću duljiti kako i zašto, to je jedna druga tema.

Na kraju, razmislite: sad kad ste saznali, volite li svoje dijete manje no prije? Želite li da ono živi u društvu koje ga odbija prihvatiti i pružiti mu jednaka prava? Želite li da ljudi sude o vašem djetetu na temelju stereotipa i mitova? Mislite li da vaše dijete ne zaslužuje osnovna ljudska prava, slobodu da provede život s osobom koju voli i prednosti ozakonjene zajednice?

Naravno, ne možemo očekivati da će jedan ovakav tekst u trenu promijeniti sve vaše stavove, riješiti sve vaše probleme i ukloniti vaš strah, no i put od tisuću milja uvijek počinje prvim korakom.

Želimo vam svako dobro i mnogo sreće u kvalitetnoj komunikaciji s vašim djetetom,

Tamara - CroL Portal