Nakon pojave famoznog 'gay imenika', koji je natjerao mnoge hrvatske homoseksualce na paniku, u Nacionalu četvorica hrvatskih gay muškaraca hrabro istupaju te iznose svoje osobne priče i iskustva u životu u kojem ne skrivaju svoju seksualnu orijentaciju

Nakon što je prošloga tjedna glavna vijest u medijima bio famozni “gay imenik”, nastala je panika među homoseksualnom
populacijom. Samo na Iskorakovu SOS liniju prošli se tjedan javilo preko tisuću ljudi koji su htjeli znati nalazi li se njihovo ime nalazi u imeniku ili su se požalili da primaju razne ucjene i prijetnje. Jedna je osoba prijavila da već nekoliko dana prima anonimne pozive u kojoj joj se prijeti prebijanjem, pa čak i ubojstvom. No činjenica je da se u “gay imeniku” nije našla ni jedna osoba koja ne skriva svoju seksualnu orijentaciju, bez obzira na to je li riječ o običnim građanima ili javnim osobama. Naime, interes autora imenika, kao i osoba koje su imenik nadopunjavale imenima i rasparčavale ga e-mailovima, blogovima i forumima, nije bio popisivanje osoba koje su out. Najmanje problema, dakle, imaju upravo ljudi koji svoju homoseksualnost ili biseksualnost ne skrivaju i takve se osobe najlakše integriraju u društvo. “Situacija u kojoj ljudi doslovce drhte od straha te ideja sastavljanja i plasiranja nekakvog ‘gay imenika’ može biti samo plod zlih namjera. To nije zafrkancija ni dobra namjera kad se ljude s imenika dovodi u situaciju da mogu dobiti otkaz, biti pretučeni ili možda nešto još gore. Ići s otkrivanjem nečijih podataka u situaciji kad je grupa ljudi u koju ih se svrstava potpuno prestrašena i ne usudi se reći ništa o sebi, sramotan je i nemoralan čin. No takve se devijacije upravo javljaju kod društvenih grupa pod opresijom. Da netko to napravi u Njemačkoj, nikoga ne bi bilo briga”, tvrdi novinar HTV-a Dražen Ilinčić koji je u studenom prošle godine zapanjio javnost kad je u emisiji “Otvoreno” Hloverke Novak-Srzić javno obznanio da je homoseksualac.

Iako na zapadu takve stvari već odavno ne izazivaju senzaciju, u Hrvatskoj se na to odlučilo svega nekoliko ljudi, pretežito aktivista. Unatoč tome što se emisija bavila problematikom homoseksualnosti, izazivajući podijeljena mišljenja, Ilinčićev potez je izazvao pretežno pozitivne reakcije. “Na to me nagovorila moja velika prijateljica i suradnica Branka Kamensky. Povod je bilo to što sam joj tada ogorčeno komentirao rezultate famozne ankete gdje je bilo upitano kakav treba biti dobar hrvatski predsjednik. Preko sedamdeset posto ljudi je izjavilo da se on ne bi trebao zalagati za gay prava, što je za mene bio stravičan podatak. U tom sam trenutku pomislio da se doista odselim u Njemačku jer ja ne mogu živjeti u zemlji u kojoj većina ljudi želi da ne postojim.

Branka je odmah nazvala Hloverku Novak-Srzić i već smo sljedeći tjedan to napravili. Iako je meni život bio potpuno sređen, osjećao sam da mi je to bila građanska dužnost. Reakcije su bile pozitivne. Kad sam nedugo nakon toga bio na sajmu vina, jedan krupniji gospodin je viknuo: ‘Gospodine Ilinčić ja vam čestitam. Ja nisam homoseksualac, ali vam čestitam što ste vi to tako otvoreno rekli.’ Jedna cura mi je poslala poruku: ‘Idem sad to mami nabiti na nos jer ona strašno voli tebe i tvoje priloge.’ Nažalost, nisu svi u mojoj poziciji da bi mogli takvo nešto napraviti. Treba uvijek misliti na one koji nemaju takve mogućnosti – ljudi koji žive u netolerantnim obiteljima, oni koji studiraju ili koji se boje za svoje radno mjesto, a ponegdje i za život. Treba se izboriti da i takvi ljudi dobiju pravo da se izraze”, objašnjava Ilinčić. No, kao i za većinu gay ljudi, i za Dražena Ilinčića pravi iskorak je bio onaj osobni, prema obitelji.

“Coming out” ili “iskorak” najteža je stvar u životu homoseksualca, a u mnogim slučajevima je, zbog netolerancije društva, teško izvediva. Iako velik broj roditelja u Hrvatskoj na homoseksualnost gleda kao na nešto neprirodno i često se odriču vlastite djece ili ih izbacuju iz kuće, roditelji Dražena Ilinčića nisu imali drastične reakcije.”Oko 17. godine prvi put sam razvio emocije prema jednom dečku. Mene zapravo nikada, pa ni onda, nije mučio moj gay identitet, već sam bio nesretno zaljubljen. No ta se ljubav nije mogla izraziti onako kako bi mogla da je bila usmjerena prema ženi. Sljedećih godinu, dvije, daleko sam više razmišljao o toj osobi nego o svom seksualnom identitetu, a tada sam negdje rekao i svojim roditeljima. Nisam bio prisiljen na to, ali nije to bio ni potpuno voljni i svjesni coming out. Srećom, moji su roditelji vrlo pitomi i dragi ljudi i nikad mi nisu radili probleme. Roditeljima se teško pomiriti s homoseksualnošću njihove djece, ali ne samo zato što imaju nešto protiv toga, nego zato što ne žele da njihova djeca pate. Roditelji prvo pomisle: ‘Bože, kako će mom djetetu biti teško u životu, ismijavat će ga okolina, neće dobiti posao, tući će ga.’ Roditelje to često više inhibira nego činjenica da njihovo dijete voli isti spol”, tvrdi Ilinčić.

Kako 80-ih godina nije bilo interneta, a u Hrvatskoj nije bio ni jedan gay klub, homoseksualci su partnera morali pronalaziti na neuobičajenim mjestima. Osim rijetkih i uglavnom privatnih gay zabava, to su najčešće bila javna mjesta poput parkova, poznata kao cruising zone. Zrinjevac je 80-ih predstavljao glavnu zagrebačku cruising zonu. “Da sam gay, shvatio sam s deset godina, ali sam prvo seksualno iskustvo čekao do 21., tako da je bio dug put od shvaćanja do realizacije. Cijela je stvar krenula kada sam počeo studirati, jer mi se tada intenzivirala želja da krenem u gay život. Smiješno je što sam prve informacije o tome gdje se gay ljudi skupljaju našao u rječniku šatre. Bilo je kasno navečer i šetao sam Zrinjevcem, ali mi se činilo da neću nikoga pronaći jer je bilo malo ljudi. No onda sam naletio na tog dečka, koji je bio moj vršnjak, i jedna stvar je jednostavno vodila drugoj.”

Ilinčić tvrdi da je seksualnost kod istospolnih partnera ipak nešto drukčija nego kod heteroseksualaca. “Treba imati u vidu da gay identitet nije isti kao heteroseksualni, o čemu je sjajno pisao Jean Genet. Muško-muški odnos nije isto što i muško-ženski. Gay muškarci su prvenstveno muškarci, što često znači i da su promiskuitetniji. Postoji i jedna kontroverzna misao da su gay muškarci najveći muškarci, s apsolutnim viškom testosterona, jer mogu ostvariti osnovnu težnju muškarca, što je seks bilo kada i bilo s kim, bez ikakvih emotivnih ili moralnih posljedica”, objašnjava Ilinčić.

Iako je i u tadašnjoj Jugoslaviji homoseksualnost bila tabu, prije nego što su počele nacionalno-političke napetosti, život u Zagrebu nije bio posve zatvoren. Glazbenici novog vala svojim su pjesmama na različite načine podržavali homoseksualnost, poput grupe Prljavo kazalište koja je, iako se u devedesetima povezala s desnim i konzervativnim strankama, u refrenu pjesme “Neki dječaci” zagovarala “slobodnu mušku ljubav”. Osamdesetih je coming out napravio i Toni Marošević, a u svojoj emisiji na radiju 101 “Frigidna utičnica”, puno je puta na direktan i otvoren način progovarao o homoseksualnosti.

“Kada sam ja počeo izlaziti u gay svijet, najpopularnije mjesto u Zagrebu bio je kafić Bacchus na Trgu kralja Tomislava. To je bila lijepa konoba gdje se moglo popiti i pojesti, ali i vrlo trendy mjesto, gdje je dolazilo i puno heteroseksualnih ljudi. U Jugoslaviji je 80-ih stega počela popuštati i u političkoj i u društvenoj sferi života. Iako nije bilo službenih okupljališta kao danas, gay život je bio prilično živahan. Moj je privatni život tekao normalno, sa svim usponima i padovima, bolnim i lijepim situacijama”, ističe Ilinčić. Još od studentskih dana Ilinčić je pisao filmske kritike za Večernji list a za njegovu spolnu orijentaciju su znali svi njegovi suradnici na poslu. To potkrjepljuje i nedavni tekst Milana Ivkošića, koji je tada bio urednik kulturne redakcije u Večernjem listu i Ilinčićev nadređeni, u kojem je istaknuo kako je znao da je Ilinčić homoseksualac, ali da s tim nikada nije imao problema jer mu je bio dobar suradnik. “Ja to nisam nikada krio, ali ni razglašavao. Ljudi su me uvijek prihvaćali prije svega kao osobu s imenom i prezimenom, što mi je jako drago. Ja sam Dražen, a među ostalim sam i gay. Nikada nije dobro ako čovjeka prihvaćaju na temelju samo jedne karakteristike. Seksualnost je samo jedan dio života i što je mi prirodnije uklopimo u svoj život, to će je bolje prihvatiti i drugi. Ljudi često kažu da ih okolina ne prihvaća, ali mnogi ne prihvaćaju ni sami sebe. Vjerujem da je okolina samo odraz našeg ponašanja. Ako smo mi duboko u sebi pomireni sa svime, vjerujem da će i veći dio okoline pozitivno reagirati”, kazao je Ilinčić.

Upravo poput Ilinčića, i 55-godišnji direktor Baleta HNK Dinko Bogdanić svoju je homoseksualnost javno obznanio na televiziji. No, za razliku od Ilinčića, Bogdanić dolazi iz relativno male sredine, Starigrada na Hvaru. Iako se može činiti da je u takvoj sredini teže biti gay, Bogdanić tvrdi suprotno: “Bio sam vezan uz familiju i moja obitelj mi je najviše pomogla kada sam imao konflikte u sebi. Moji roditelji su od samoga početka znali. Što se tiče roditelja, ja sam rođen pod sretnom zvijezdom. Upravo me moj otac uzeo za ruku i odveo u baletnu školu. Kada sam 1971. prvi put putovao u Ameriku, kupili su mi povratnu kartu i rekli da mogu sjesti na avion i vratiti se kada god hoću.”

{adselite} Kako objašnjava, tada je prvi put osjetio privlačnost prema drugom muškarcu. No u početku ona nije bila seksualna. “S 20 godina upoznao sam jednog profesora i u njega se platonski zaljubio. U to vrijeme sam imao jednu veliku žensku ljubav s kojom sam bio zaručen, ali tada se desila ta prekretnica u mom životu. Nisam ni pomišljao da je on gay jer uopće nije tako izgledao. Fizičku ljubav ostvario sam tek kasnije, kad sam imao 21 godinu”, objašnjava Bogdanić. Tada je otišao studirati u Pittsburg u Americi. Kako priča Bogdanić, njegov profesor i on nastavili su korespondenciju poštom i telefonom, a tijekom studija nije ni pomišljao da nađe nekoga drugoga. “Ljubav je ostala sve do mog povratka u Zagreb 1975., a onda smo se razišli jer smo se oboje promijenili. Srećom, ostali smo prijatelji sve dok on nije umro. Sljedećih nekoliko godina, ljudi oko mene i svi moji prijatelji u Zagrebu znali su da sam imao puno avantura, sa ženama i s muškarcima. Nikada nisam doživio ni najmanji problem i bio sam prihvaćen”, priča Bogdanić.

No zbog poslovnih neslaganja Bogdanić 1978. odlazi u Muenchen. Iako je tamo gay scena bila daleko razvijenija, Bogdanić se, kako tvrdi, nije odmah bacio u to, već je završio na potpuno drugom kraju ? okrenuo se ženskoj strani. “Nažalost, u Muenchenu sam napravio i jednu mladenačku glupost: bio sam s jednom plesačicom koju sam jako volio, ali neplanirano je ostala u drugom stanju. Vjenčali smo se i ona je rodila sina, koji sada ima 25 godina. Nikada nismo živjeli u pravom braku jer je ona htjela klasičan obiteljski život, a ja joj to nisam mogao pružiti. Dvije godine kasnije smo se razveli. Nasreću, i danas sam u dobrim odnosima sa svojim sinom koji je također plesač”, zorno opisuje Bogdanić. “Nakon tog braka, bio sam u vezi s jednim baletanom, a zatim sam imao ljubavnu vezu s balerinom. Kada se bavite baletom, vrtite se u tom fizičkom kontaktu sa ženama i s muškarcima. Tu se stvori neka nevjerojatna struja između dvoje ljudi. Balet kod mene potencira nevjerojatnu privlačnost, a ta strastvenost se osjeti i u mojim osjećajima i u samoj umjetnosti”, opisuje Bogdanić.

Iako je svoju karijeru nastavio u Njemačkoj, često je gostovao i u Zagrebu. Jednom ga je prilikom pozvao intendant HNK Mladen Tarbuk i ponudio mu posao direktora Baleta. Bogdanić je izazvao veliku senzaciju kada je u emisiji “Glamour Caffe” priznao svoju biseksualnost. “Kada sam napravio coming out u u Glamouru, napravio sam to iz inata. Ionako su svi to znali, a ja nisam htio da itko ima ikakav adut protiv mene. Htio sam biti prvi i svima poručiti da živim svoj život: kakav sam unutra, takav sam i vani. Nemam tajni i nisam dvolična osoba kao puno Hrvata. Iako sam se u emisiji zezao i rekao da ću sada dobiti milijun telefonskih poziva, ja do danas nisam primio ni jedan. Meni je to definitivno pomoglo jer sam se prestao brinuti o tome kako će netko reagirati ako sazna. Moj posao je puno važniji od svega i ja se tu dokazujem”, poručuje Bogdanić.

Iako to sam ne želi biti, najpoznatiji homoseksualac u Hrvatskoj je 30-godišnji predsjednik udruge Iskorak Dorino Manzin. Naime, mnogi su 2002., kada je s grupicom istomišljenika pokrenuo Iskorak, njegov coming out protumačili kao okretanje novog poglavlja u gay pravima. “Na samome početku naišao sam na veliko negodovanje i protivljenje, osobito u obitelji. No to je bilo više zbog opravdanog straha, nego zbog predrasuda. Mnogi su mi rekli: ’Što ti to treba u životu? Pusti druge. Što će reći susjedi? Što će reći rodbina? Znaš da ti je ujna zatucana kao mazga.’ Ja sam flegmatično odgovarao da mi se jebe što misle susjedi i tete iz dućana. No, nakon kraćeg vremena, uvidjeli su da nije bilo negativnih reakcija. Štoviše, svi su mi se počeli smješkati, puštati me na blagajni u trgovini, čak su me i profesori i spremačice na fakultetu počeli pozdravljati na hodniku. Meni je to bilo smiješno jer sam htio i dalje ostati anonimni dečko iz kvarta, ali to je cijena ‘slave’. Sad mi je jasno da je to bilo pomalo donkihotovski iako ljudi koji me poznaju znaju da sam poprilično proračunat i pragmatičan. Govorili su mi da sam hrabar, a ja sam rekao da sam lud, a ne hrabar. Ako ništa drugo, znam da sam i ja dijelom mijenjao svijet; što bi Englezi rekli: ‘I made a difference’”, govori Manzin.

Iako mu je najpoznatiji po svom angažmanu u Iskoraku, Manzin priznaje da su mu u životu mnoge stvari važnije od njegove seksualne orijentacije. Odrastajući u ratom pogođenom Osijeku, Manzin u svojim tinejdžerskim godinama nije stigao razmišljati o homoseksualnosti. “U vrijeme ‘Oluje’ imao sam 19 godina, a nisam imao vojnu obuku, pa sam se dobrovoljno prijavio u Civilnu zaštitu grada Osijeka i neko sam vrijeme tu služio. Tada nije bilo riječi o gay pravima, već o tome kada će vam doletjeti kakva granata i ubiti. Daleko su me više pogađali rat i siromaštvo, nego seksualni identitet. Sazrio sam uz rock 90-ih i to je uvelike odredilo moje stavove i život. Danas ponekad radim kao rock DJ i to mi je jedno od najvećih zadovoljstava. Nisam se posebno razlikovao od ostalih vršnjaka. Zanimljivo, mnogi moji prijatelji su me smatrali najboljim savjetnikom za ljubavne probleme. Danas sam smiren, bavim se reikijem i bioenergijom, vjerujem u karmu, reinkarnaciju i izvanzemaljce, obožavam zmije i udomljujem ih. Boli me što ih ljudi mrze, a to rade iz neznanja. Ipak, najviše se razumijem u lingvistiku i zapravo bih se time htio najviše i baviti. Danas bez imalo patetike mogu reći da se ne bojim ničega, pa ni smrti. Preživio sam rat, potres u kojem je poginulo 17.000 ljudi, prometnu nesreću, nekoliko fizičkih napada, pa čak i prvi zagrebački Gay Pride”, objašnjava Manzin. Gay Pride je bio prvi protestni skup homoseksualaca na kojem su mnogi od njih prvi put svoje lice pokazali javnosti. Skup je bio dočekan s neodobravanjem, huligani su okupljene gađali pepeljarama, kamenjima, pa i bacali suzavac. Ana Lučić je organizirala skup neonacista koji su vikali: ‘Za dom spremni!’, a na drugoj strani su u znak potpore stajali političari poput Šime Lučina ili Đurđe Adlešić.

Za Manzina život je i danas nesiguran, ponajviše zbog njegove prepoznatljivosti. Krajem prošle godine skupina kvartovskih huligana kamenovalo mu je kuću zbog čega se uskoro i preselio. “Strah je opravdan. Mnogi gay muškarci gotovo su svakodnevno žrtve fizičkog nasilja na zagrebačkim ulicama. Meni se prijetilo smrću što s uličnih fasada, što s interneta, razbijen mi je prozor na kući, a javna sam osoba. Kako bi se onda trebao osjećati do jučer anonimni, a danas raskrinkani gay, čije su ime i prezime, brojevi mobitela i telefona, ulica i kućni broj odjednom javni i svima dostupni podaci? Kada je izbila afera s ‘gay imenikom’, nazvao me jedan čovjek čak iz Moskve i rekao da je čuo kako sam ja objavio popis članova Iskoraka na web stranicama. Zamislite koja je to panika. Otkako djelujemo, govore nam da bismo svoju seksualnu orijentaciju trebali ostaviti za sebe. No kako onda objašnjavate toliko zanimanje za gay imenik. Ne samo da živimo u društvu duboke hipokrizije, već je sada jasno i to da se pod velom kvazikatoličkog ćudoređa krije lice voajerskog fetišizma ove nacije”, objašnjava Manzin dodajući kako vjeruje da se takva situacija može promijeniti. “Optimist sam i vjerujem da će trend coming outa postupno uzimati maha. Koliko god smatrali da je to osobna stvar svakoga pojedinca, Iskorak ohrabruje ljude da javno iskažu svoju seksualnu orijentaciju. Trenutačno je to važno za pojedince, ali ja zapravo težim tomu da to više ne bude važno. Volio bih da jednoga dana netko kaže: ‘Ja sam gej’, a da mu sugovornik odgovori: ‘Fino, a ja igram tenis’.”

OKVIR
’Žene su bitne u mom životu?
Ilinčić o autsajderima

Kada sam imao 18 godina, za mene je to bilo još ono doba eksperimentiranja. U to sam doba čak imao i jednu djevojku. No to na mene nije ostavilo neki dojam pa sam zaključio da to ne bih ponovio. Iako, žene su izuzetno bitne u mom životu, a rekao bih i u životu svake gay osobe. Postoji i onaj klišej da su ženama najbolji prijatelji gayevi, i obratno. Homoseksualci i žene se mogu razumjeti po jednom principu autsajderstva. Postoji jedna knjiga “Outsider”, u kojoj se analizira najčešće autsajderske grupe, žene, Židovi i homoseksualce. Upravo te skupine ne pripadaju samoj matici ovoga svijeta, a to je heteroseksualni muškarac, pred kojim je veliki teret, ali i veliki prostor. Za mene su žene bile iznimno bitne u životu. Gurale su me u privatnom, ali i u poslovnom smislu, poput moje kolegice Branke Kamensky koja me i dovela na HTV. Osim toga, žene često i pomažu popraviti sliku o homoseksualcima, a i nerijetko su puno tolerantnije od muškaraca. No bitan moment opuštanja društva prema toj temi je u ljudskoj identifikaciji. Dakle, kad što veći broj ljudi napravi taj coming out i kad ti ljudi postanu popularniji, to će sve biti bolje za gay prava. Mislim da će sunce zasjati za homoseksualce kada jedan nogometaš bude rekao da je gay.

BRANIMIR LUKA TOMIĆ

Za razliku od Ilinčića i Bogdanića, student germanistike i lingvistike Branimir Luka Tomić imao je prilično težak coming out. “Najteže mi je bilo kada je moj otac saznao da sam gay. Morao sam učiniti coming out jer ne bi dugo izdržao da sam se nastavio pretvarati. To je jedan vrlo usran osjećaj. Buditi se svako jutro, gledati se u ogledalo i uvjeravati se da će biti bolje ako imam dobre ocjene, ako me svi vole i ako me svi poštuju. Neće sve biti bolje. Mogu podnijeti da me ljudi napadaju i vrijeđaju, ali ne mogu podnijeti da me tretiraju kao nešto imaginarno, što ne postoji. Nažalost, neki se ljudi ne mogu pomiriti s time da se njihov prvorođeni sin rodio takav kakav je, pa čak i kad im to kažete u lice”, priča Tomić. Iako je rođen u Slavonskom Brodu, Tomić i njegova obitelj živjeli su u Muenchenu. Unatoč tome što je to tolerantan grad, Tomić nije htio stupiti u gay svijet zbog svoje obitelji koja je, kako priznaje, bila prilično konzervativna. “Nisam imao hrabrosti da stupim u taj svijet. Bilo me je stid i osjećao sam se prilično usamljenim u to vrijeme. Iako sam uvijek suptilno propitkivao svoju obitelj o njihovim stavovima o homoseksualnosti, nikada nisam dobio afirmativnu reakciju. Zato dugo nisam ništa ni govorio”, priča Tomić.

Nedugo nakon što mu se familija vratila u Hrvatsku, Tomić je nastavio studij u Zagrebu, gdje je prvi puta i našao ljubavnog partnera. ” Samnom je studirao jedan dečko iz Kanade. Bio je 14 godina stariji od mene i šokiralo me što je pokazao interes za mene. Nikada nisam ni pomišljao da bih se mogao zaljubiti u nekoga tko ima sređen život, tko je situiran i toliko stariji od mene. Međutim, on je bio jako nevjeran pa je ta veza nakon šest mjeseci završila. Svjestan sam da mnogo ljudi odvaja seks od emocija, ali za mene to ipak puno više znači”, istaknuo je Tomić. Poput većine studenata, i Tomić se odlučio na podstanarski život. Međutim, na vlastitoj koži je osjetio nešto s čim se homoseksualci koji ne skrivaju svoju orijentaciju često susreću. “Nedavno sam našao novi stan u koji sam uselio s par cimera. Međutim, vlasnik stana me prepoznao na TV-u kada sam pričao nešto u ime Iskoraka, nakon čega me izbacio iz stana. S obzirom na to da su mi ljudi koji tamo žive bliski, nisam htio dizati prašinu, već sam jednostavno otišao. Iako ne mogu ostati ravnodušan na takve stvari, one neće previše utjecati na moj život. Za razliku od drugih ljudi, meni je puno važnije što radim i kako ću uspjeti u osobnom životu nego činjenica da sam gay. Neću odlaziti iz Zagreba i neće me se ova sredina tako lako riješiti”, zaključuje Tomić.

 

Izvor: Nacional.hr