Kako se nositi s činjenicom da je dijete drukčije seksualne orijentacije, kako prihvatiti osude okoline, kako izgraditi tolerantnije društvo...
ZAGREB - Zagreb Pride je godišnji lezbijski, gej, biseksualni, transrodni, transeksualni, interseksualni i queer (LGBTIQ) prosvjedni marš. U povodu te Povorke ponosa u multimedijalnom klubu Mama u Preradovićevoj ulici u Zagrebu održana je diskusija za majke i očeve čija se djeca LGBTIQ.
Četiri majke ispričale su svoje ispovijesti kako je biti majka lezbijki ili gay muškaraca, s kojim su se problemima susretale, kako je njih i njihovu djecu prihvatila okolina i društvo, kako su prihvatile činjenicu da neće postati bake, na koji način podržavaju svoju djecu i njihove partnere.
Od organizatora susreta, prije nego što je rasprava počela, bili smo zamoljeni da ne postavljamo pitanja i ne koristimo diktafone, nego da sve zapisujemo. To su bili uvjeti za prisustvovanje ovom razgovoru ugodnom koji je vodio moderator.
Besmisleno skrivanje
Susret roditelja djece drukčijeg seksualnog opredjeljenja organizira se drugu godinu za redom.
Susret je organiziran s ciljem da se olakša traumatično iskustvo suočavanja s drukčijim te da roditelji podijele iskustva među sobom, ali i da se potakne osnivanje udruge.
-Svaka laž i skrivanje uvijek su besmisleni i nepotrebni - kaže Franko Dota iz Udruge Zagreb Pride.
Klinička psihologinja Iva Žegura godinama se bavi pitanjima seksualnih manjina.
-Roditelji i okolina kod nas uglavnom očekuju da se stvari događaju u skladu s rigidno postavljenim društvenim normama. U našem se društvu zna što se od djeteta očekuje u kojoj fazi, kad ide u vrtić, kad u školu, kad da upiše fakultet ili se zaposli, onda ide udaja, pa potomstvo... Ne zadovolji li dijete te društvene norme, neki roditelji postaju izgubljeni. No, to je problem cijelog društva, skloni smo unutarnju prazninu popunjavati vanjskim očekivanjima, umjesto da više radimo na sebi - poručila je još lani psihologinja Žegura.
Žele anonimnost
Na susretu roditelja, Nada Matešić, Marinina majka, jedina se odlučila predstaviti punim imenom i prezimenom.
Ostale majke željele su ostati anonimne pa ćemo ih stoga, za potrebe ove priče mi osloviti kao majka Bianka iz Splita, dok su majke Đurđa i Jadranka iz Zagreba.Ovo su njihove ispovijesti.
{adselite} NADA: Mi smo to prihvatili, ali svi oko nas prave se da Marina ne postoji
-U prvom trenutku kada mi se Marina otvorila i priznala da je lezbijka, moram priznati da sam se osjećala neobično. No, to je bilo samo u tom trenutku, tih nekoliko sekundi. Poslije mi ta činjenica da je moja kći lezbijka nije predstavljala velik problem. Vjerojatno zbog ljubavi. Iz ljubavi prema svojoj kćeri. Jer, ipak je to najvažnije u cijeloj priči - počela je svoju priču Nada, pokušavajući dati odgovor na najčešće pitanje koje se postavlja roditeljima čija su djeca lezbijke ili homoseksualci: kako ste se osjećali kada vam je dijete priznalo da je drugačije spolne orijentacije.
Nada je na susret došla nasmijana. Trebao je s njom stići i suprug, ali zbog poslovnog puta nije im mogao dati podršku na skupu.
Hrabro priznanje
-To njezino hrabro priznanje nije pogoršalo naš odnos nimalo, niti jedne sekunde. Dogodilo se zapravo nešto sasvim suprotno. Moja kći i ja postale smo nakon toga mnogo bliže, čini mi se da smo se počele razumijevati na jednoj višoj razini. Čak smo počele razgovarati o nekim stvarima i situacijama za koje smo mislile da nam nisu zajedničke. Da, mi smo postale mnogo vezanije i ja s njezinim priznanjem nisam imala nikakvih problema - rekla nam je raširenih ruku, kao da pokušava sve prisutne uvjeriti u jačinu ljubavi između nje i Marine.
- Mnogo veći problem je predstavljala okolina - nastavila je Nada nešto tišim glasom dok je zamišljeno gledala u pod.
- Znala sam da će tako biti jer ih mnogi zbog svojih zastarjelih stavova smatraju bolesnima, nastranima. Bila sam pripremljena na takve reakcije. No, ono što me je u tim trenucima više boljelo jest činjenica što mnogi doživljavaju da smo mi, njihove obitelji, jadni, kao da nas je snašla nekakva nesreća. Ljudi se sažale nad nama. Mi nismo nesretni, niti očajni zbog te situacije jer je sreća mog djeteta i moja sreća. Moja kći je mlada, lijepa,pametna, zdrava, hrabra i zbog čega bih ja onda bila jadna ili, ne daj Bože, nesretna - istaknula je Nada dok su joj se oči susretale s Marininim očima.
Očevi su konzervativniji
Prihvaćanje |
Katkad joj je bilo teško jer nije poznavala druge roditelje čija su djeca gay, s kojima bi mogli razgovarati, kojima bi se mogla povjeriti. Utjeha joj je bio suprug na kojega je vrlo ponosna jer je dao punu podršku Marini. Nada smatra kako se očevi uglavnom boje prihvatiti činjenicu da su im djeca gay.
- Oni su konzervativniji, strah ih je da im to što je njihovo dijete ‘drugačije’ netko ne zamjeri, da im ne prigovori netko na poslu ili na položaju. Jednostavno, većina ne zna živjeti s tim. Kada je meni Marina priznala, nisam znala što učiniti. Da li da mu je kažem i pripremim ga ili da pustim da mu kći sama kaže.
Pustila sam taj teret njoj i sve je prošlo kako treba. Ima našu podršku, i to je najvažnije, a ja sam bila sretna zbog njega. Vjerujem da mnoga djeca prvo priznaju majkama i za to postoji jednostavno objašnjenje.
Mnoge žene koje žive ili su živjele u patrijarhalnom društvu bile su ili su i dalje potlačene. Zbog toga one znaju razumjeti one koji su odbačeni od društva. Same su bile ponižavane pa im je lakše shvatiti one koji su sada ponižavani - objasnila je Nada.
Ona ima priliku svakodnevno raditi s mladima koji je na neki način jako zabrinjavaju. Smatra da su poprilično konzervativni i tradicionalni kako zbog odgoja, tako i zbog činjenica da u školama, ali i medijima ne postoji dovoljno razgovora o LGBTIQ osobama. Čini joj se da bi se u tom smjeru moglo napredovati i jače razvijati svijest o tome kao o nečemu što je normalno i društveno prihvatljivo.
Podržava Pride
- Nažalost, dok god imamo takvu situaciju, Zagreb Pride i Povorka ponosa su jednostavno nužnost. Da živimo u nekom drugačijem svijetu, u nekakvim boljim uvjetima gdje je društvo razvijeno i gdje se prihvaća različitost, Pride ne bi niti bio potreban. Dok ne budemo živjeli u takvoj državi i takvom društvu, ja ću biti uz Pride, uz svoju kćer i sve one hrabre ljude koji se ne boje priznati da su ‘drugačiji’ - ponosno je završila Nada.
Unatoč svoj ljubavi koju pruža svojoj Marini, Nada zna da je ona ipak neće moći zaštititi od ksenofoba i onih koji ne prihvaćaju “drugačije”.
Prijatelji su nam rekli: To je sramota, ja bih je ubio |
BIANKA: Muž se ne miri s time da naša kći voli djevojke
- Žalosti me tako mali odaziv majki. Čini mi se da je ih je trebalo više doći i to prije svega zbog podrške ovim mladim ljudima koji su tako hrabri i ponosni na svoju spolnu orijentaciju. Zato što ne žele utišati svoj glas pred onima koji ih degradiraju, koji ih smatraju bolesnima - jedva je uspjela izgovoriti prvu rečenicu Bianka. Suze su već počele kliziti niz njeno lice, no vješto ih je obrisala već pripremljenim rupčićem u ruci. Prvi put je sudjelovala u ovakvom razgovoru, što je bilo primjetno u početku njene ispovijesti. Glas joj je drhtao, a pogled kružio po dvorani. Skupila je snage pa je nastavila.
Prokletstvo malih sredina
Razgovor s tatom |
- Od tih mladih se teško sakriti. U takvoj situaciji ne može se zabiti glava u pijesak. Ta djeca, lezbijke i gay muškarci su mladi, pametni i lijepi, i ako su oni sretni u toj ljubavi, tko sam onda ja da im to zabranjujem i da im na tome prigovaram? Mogu im samo čestitati na njihovoj hrabrosti i na njihovoj Povorci ponosa - rekla je Bianka odlučno.
Bianka ne razmišlja o strahu. Kaže kako nasilja ima svugdje oko nas i da možeš dobiti batine zbog “pišljivih pet kuna ili jednog mobitela”, no svjesna je činjenice koja ju neopisivo boli. Razmišljati o tome da bi njezina kći mogla biti napadnuta na ulici samo zato jer voli djevojke. Osim straha, brine je i okolina u kojoj živi.
- Živim u maloj sredini u Dalmaciji. I u našem mjestu svatko svakog poznaje i jednostavno nemaš nikakve intime. Prošle godine, dan poslije Pridea, šetali smo rivom suprug, sin i ja i odjednom je neka stara ekipa sa škoja počela vikati mojem mužu “jesi vidija kćer u novinama? Ajme, Gospe moja”. Ja nisam vidjela novine, pa mi je suprug objasnio. Moja je kći bila na Prideu i njezina slika izašla je u svim novinama. Nije to bila sličica, nego prava, velika slika, preko pola strane. Nakon tog dana nitko više nije pitao za moju kćer. Za one koji su pitali kako je, bili smo sigurni da oni taj dan nisu kupili novine - ispričala je Bianka opušteno i nasmijala sve prisutne. Nastavak je bio nešto ozbiljniji.
‘Nismo svima rekli’
- Nismo svima rekli. Rekli smo dobrim prijateljima, dijelu rodbine i nekim susjedima. Mislili smo da imamo njihovu podršku, no dogodilo se drugačije. Oni više uopće ne pitaju za nju. Pitaju za moju drugu djecu, a ona kao da ne postoji. To je posebno ružan osjećaj koji me živcira i koji sve manje mogu podnijeti - požalila se Bianka.
Dogodile su joj se razne zanimljive situacije. Navela je nekoliko primjera. Njena kći svirala je bubnjeve u jednom rock bendu i o njima je izašao jedan članak u novinama. To je pročitala kći jednog njihovog prijatelja, koja se svom ocu rekla kako bi i ona, kad poraste, željela svirati bubnjeve.
- No, otac ju je tada ošinuo pogledom i oštro joj zaprijetio: “Ne, ti ćeš svirati gitaru ili neki drugi instrument, ali bubnjeve nećeš”. Kao da joj je želio reći “i ona je željela svirati bubnjeve pa vidi kako je završila” - opisala je.
Jednom je stigla kući s posla i na policama vidjela knjigu Orhana Pamuka “Zovem se Crvena”. Otvorila je knjigu i na prvoj stranici pročitala posvetu: “Mojoj jedinoj ljubavi...Volim te ...Ivana!”
- U to vrijeme sin je imao djevojku koja se zvala Ivana, kao i moja kći čija se djevojka također zvala Ivana. Nisam znala tko ju je dobio - ponovno je Bianka nasmijala sve okupljene.
Njezin suprug zna da mu je kći lezbijka, no to je teško prihvatio. Kći mu može u obiteljski dom dovoditi prijatelje, no za djevojku još nije spreman. Često se znalo dogoditi, kaže Bianka, da je njezina djevojka morala kružiti oko kvarta dok se njihova kći pozdravljala s obitelji. U kuću bi došla tek kada bi otac izašao van. Naravno, cijela akcija odvijala se u potpunoj tajnosti. Takvo suprugovo razmišljanje, Bainka pripisuje konzervativnom i patrijarhalnom društvu.
Hrvatska tradicija
- Puna mi je kapa te nazovi-hrvatske tradicije. Ovo se mora napraviti, ovo se ne smije, ovo se očekuje od tebe i slične gluposti. Smetaju me roditelji koji jednostavno ne žele prihvatiti da mu je dijete gay. U našem susjedstvu žive dvije djevojke za koje cilo misto zna da su lezbijke. Kako je naša mala izašla u novinama, očekivali smo da će nam se roditelji tih djevojaka javiti, da se ispričamo i da podijelimo probleme koji nas muče. “Mi ništa ne znamo”, bio je njihov odgovor - iskreno će Bianka.
Bianka trenutačno ispituje teren na poslu. Traži nekoga kome bi se mogla povjeriti. Zasad, bez uspjeha.
- Većina bi moju kćer najradije poslalo na Goli otok ili u ludnicu - završila je Bianka.
JADRANKA: Bojim se da mog sina netko ne izudara na cesti
- Sin mi je priznao da je gay kada je imao 13 godina, čini mi se da je išao u šesti razred. Ostala sam u čudu i u prvi trenutak osjećala sam se jako neobično. Mislila sam kako je to ipak prerano da jedan dječak prepozna svoju seksualnu orijentaciju. Činilo mi se da to nije normalno.
Tradicionalna okolina
Na moju sreću, dvojica mojih najboljih prijatelja su gay, pa sam ih odlučila pitati za pomoć. Tada mi je jedan od njih rekao:
‘Pa, ja sam to osjetio kada sam imao samo deset godina. Moguće je da ima takve osjećaje’. Ostala sam u šoku. Nastavili smo pričati o tome najnormalnije, no tek nakon godinu dana sin se riješio grča u kojemu bi bio dok je govorio o svojoj orijentaciji - prisjetila se Jadranka trenutka kada je doznala da je njezin sin gay.
No, dok joj je njezin sin otkrivao svoju seksualnost, Jadranka je počela osjećati strah.
- Jednostavno sam počela razmišljati o tome kako će moje dijete prolaziti kroz život zbog svoje spolne orijentacije. Ne živimo u društvu u kojem je biti gay nešto normalno. Bojim se da neće moći naći zaposlenje zbog toga, bojim se da će ga netko izudarati na cesti. S time se pokušavam nositi od trenutka kad mi je priznao, i to nije lako. Kroz glavu mi prolaze strašne slike i priznajem da se bojim za njega. I to prvenstveno zbog okoline u kojoj živimo - iskrena je Jadranka.
Smatra kako je okolina prilično tradicionalna i konzervativna, a upravo su takvi većinom i očevi djece koja su gay.
‘Neću postati baka’
- Oni su imali takav odgoj i nije ni čudo što su takvi. Na svu sreću, moj muž je to prihvatio i s te strane nije bilo nikakvih problema. Mi smo imali sreću što smo imali mnoge prijatelje koji su homoseksualci, tako da smo se s njima znali savjetovati i što učiniti u danom trenutku - dodala je Jadranka.
Jedino razočaranje u obitelji dogodilo se kada su Jadrankine kćeri doznale da ona neće postati baka.
ĐURĐA: Imam sinove i kćer, a umjesto dvije snahe imat ću dva zeta
Đurđa i njezin suprug lani su doznali da je njihov sin gay.
- Bila sam nevjerojatno iznenađena. Šokirana. Prvenstveno zato što sam s tim djetetom bila najviše povezana, imala sam s njim poseban odnos. Šokirana zato što to sama nisam mogla prepoznati - iskreno je rekla Đurđa.
Predrasude i problemi
Njezin sin ima podršku cijele obitelji, rodbine i prijatelja, pa je Đurđu strah za one gay osobe koji nisu u takvoj situaciji. Rodbini i prijateljima javila je prošle godine uoči Pridea.
- Svima sam poslala istu SMS poruku: ‘Dođi ispred HNK i podrži mog sina’. Većina ih je došla i podržala ga, a oni koji nisu, čak su se ispričavali zbog nedolaska.
Okolini je najvažnije pokazati kako veliku podršku dajete svojoj djeci i tada je mnogo lakše boriti se s predrasudama i problemima - istaknula je Đurđa, majka dva sina i jedne kćeri.
Ponosna na supruga
Bila je spremna na dvije snahe i jednog zeta, a ovako će imati dva zeta i jednu snahu.
Njezin suprug zasad je jedini otac koji je prošle godine bio na diskusiji i otvoreno razgovarao pred ostalim homoseksualcima i lezbijkama u Mami. Đurđa je ponosna na supruga, a veseli je i to što se slika o gay populaciji svake godine mijenja nabolje.
Borba za prava
- Čini mi se da su tome pridonijele televizije koje su počele prikazivati serije i filmove koji se bave tim problemom, poput serije ‘Kevin Hill’ i filma ‘Planina Brokeback’. S druge strane, čini mi se da poneki mediji o gay populaciji pišu senzacionalistički, poprilično sirovo i grubo. Osim toga, ne govori se dovoljno o pravima homoseksualaca - naglasila je Đurđa.
Dodala je da Pride svake godine ima jednak broj ljudi, ali joj se čini da u ponosnoj povorci ima više heteroseksualaca koji se bore za prava od onih koji bi zapravo trebali u tome sudjelovati.
